Prihvatanje stvari i činjenica koje se na prvi pogled čine jednostavnim, u stvari to uopće nije. Prvih nekoliko seansi su obično jako sadržajne za klijenta, upoznaje sa sa terapeutom, dijeli sa njim puno novih informacija vezanih za svoj život. Nakon (i paralelno) sa tim, odvija se rad na problematici zbog koje se klijent javio. Tada se mogu javiti i ponašanja klijenta koja otežavaju terapiju, a koja se nazivaju otporom u psihoterapiji.

Pravi put

- Kada se klijent javi stručnom licu za pomoć, uglavnom je visoko motiviran da poboljša svoje stanje. No, kvalitetna terapija je ispunjena emocijama koje nisu uvijek ugodne te to često signalizira klijentu da nije na pravom putu - kazala je Bulić.

Dodaje, da na nesvjesnom nivou, postoje motivi zbog kojih klijenti ne žele da se situacija promijeni nego da je održavaju u postojećem stanju. 

- Klijent se tada ne slaže sa terapeutovim tumačenjima nekog ponašanja, prijedlozima kako da se do željenog rezultata dođe, i sl. Otpor se može javiti bilo kada tokom terapije, pogotovo kada se dešava nakon nekoliko seansi, možemo pretpostaviti da postoje stvari o kojima klijent još uvijek nije spreman da govori. To se dešava i zbog toga što svaka promjena ( pa i ona pozitivna) nosi sa sobom veliku količinu neizvjesnosti i rizika, pa je lakše ostati u stanju koje poznajemo, makar je ono i na našu štetu. Narodski rečeno, ide se linijom manjeg otpora - objasnila je Bulić.

Bolno stanje

Navodi da kada terapija postane intezivna i klijent treba da “preradi” emocionalno jako obojena dešavanja, to je često veoma bolno i nije jednostavno za uraditi. Kako kaže, u tim slučajevima se klijent često počinje osjećati zbunjeno, razdražljivo, neposredno ili posredno okrivljuje terapeuta što ga je u to stanje doveo.

- Važno je biti svjestan da je svrha terapije rješavanje konflikata iz prošlosti koji su nas doveli do problema koje danas imamo, te rast i razvoj ličnosti. U određenom momentu terapije klijent će postati svjestan da prethodni načini suočavanja sa problemom jednostavno više nisu prihvatljivi, jer je u međuvremenu usvojio nove obrasce ponašanja i suočavanja - ističe Bulić.

Zdrav otpor

Prema njenim riječima zdrav otpor je poželjan i javlja se onda kada klijent nije zadovoljan smjerom u kojem ide terapija. Zato se na početku svake terapije uspostavljaju ciljevi čijem se ispunjavaju teži.

- Ukoliko klijent ne vidi pomak u željenom smjeru, onda je opravdano da se “buni” protiv načina rada terapeuta. Moguće je da kompetencije terapeuta jednostavno ne odgovaraju potrebama klijenta, te , ukoliko terapeut zaista ne može ispoštovati smjer u kojem klijent želi da ide, klijent uvijek može pronaći drugog terapeuta - napominje Bulić.

Promjena nije laka, a ono što terapeuti ističu jeste upravo borba sa tom promjenom.

Emocije koje se vežu uz borbu

- Neki od primjera otpora su šutnja, kada klijent tvrdi da ne zna o čemu da priča, držanje tijela, neverbalni znakovi, odbijanje saradnje, sakrivanje bitnih informacija od terapeuta i kao finalni, odigravanje, gdje se nekada odnos koji ne možemo ispoljiti sa drugom osobom, odigrava sa terapeutom - kazala je Bulić.

Također, dodaje da u literaturi postoji puno podjela i vrsta otpora. Jedna od njih je i podjela na otpore strane egu i otpore bliske egu.

- Prvi je "Ego distoni" (otpori strani egu) gdje klijent osjeća neugodnost, ali je spreman da radi na njihovom razrađivanju, te su zbog toga lakši za razrađivanje. Drugi je "Ego sintoni" (otpori bliski egu) koje klijent osjeća kao racionalne, kao dio sebe (npr. obrasci ponašanja koji su tipični za klijenta), klijent ih ne prepoznaje kao problematične i zato su teži za razrađivanje - objasnila je Bulić.

Najčešće emocije, navela je, vezane za terapijski otpor su bespomoćnost, stid, strah, pogrešne predstave o terapiji i terapeutu, neadekvatna motivacija i očekivanja.

Odustajanje klijenta

- Otpor uključuje iracionalna uvjerenja, poput uvjerenja da klijent neće uspjeti da promijeni problematiku, uvjerenje da drugi ljudi ne pružaju adekvatnu podršku i uvjerenje da promjena ne bi tebala da bude teška pa odustaju od pokušavanja - ističe Bulić.

Objasnila je da se otpor može javiti i nekoliko puta tokom terapije. Terapeut treba objasniti klijentu da otpor nije strašan i da je uobičajena pojava tokom terapije. 

- Kada se javi, zaustavlja terapiju i proces promjene, te otežava da se dođe do konačnog cilja i završetka psihoterapije. S jedne strane, on nam pokazuje da smo došli do stvarno bitnih, bolnih tema u terapiji, ali sa druge, moramo da ga prevaziđemo da bi se terapija nastavila svojim tokom. Ukoliko se otpor pravilno riješi, terapija se može neometano nastaviti - kazala je Bulić.

Klijent je taj koji mora da odluči da želi preraditi otpor. Terapeut treba da ga tim putem vodi, ali to nije moguće bez aktivnog učešća klijenta. Terapija nema smisla ukoliko ne uključuje aktivno učešće klijenta. Klijent koji je nemotiviran i ne želi preuzeti odgovornost za svoj dio “posla” u terapiji ne može očekivati velike rezultate od te terapije. U tom je slučaju najbolje prekinuti terapiju.