Vrsta kognitivnog oštećenja koje simptomima nalikuje demenciji, ali je povezano sa simptomima psihijatrijske dijagnoze velikog depresivnog poremećaja naziva se pseudodemencija. Ona se često naziva i depresivna demencija ili depresivna pseudodemencija, a sudeći po nekim istraživanjima, puno je češća nego što se čini.

Da bi se odredilo efikasno i adekvatno liječenje, nužno je razumjeti porijeklo poremećaja, odnosno razlučiti simptome i dijagnozu s kojima je povezano.

Razlike stanja

Pseudodemencija je stanje kognitivnog pada koje rezultira gubitkom pamćenja, a slično je simptomima koji se prepoznaju i kod demencije. Međutim, razlika između pseudodemencije i demencije je u tome što su simptomi pseudodemencije posljedica stanja povezanog s mentalnim zdravljem, odnosno dijagnozom depresije, dok je demencija rezultat organskog neurodegenerativnog poremećaja.

Pseudodemencija je zapravo kratkotrajni gubitak pamćenja zato što se efikasnom terapijom antidepresivima, kojima se tretira primarna dijagnoza, utječe na poboljšanje stanja.

Slično kao i demencija, pseudodemencija podrazumijeva simptome povezane s gubitkom pamćenja i izvršnim funkcioniranjem, ali isključuje organske promjene mozga te fizičke promjene u strukturi i funkciji mozga, kao što je slučaj kod demencije.

To ujedno znači da je u pitanju reverzibilno stanje koje će se povući ako se adekvatno liječi, dok je demencija progresivno stanje kod kojeg je moguće samo upravljati simptomima i ublažavati ih lijekovima kako bi osoba što duže mogla neometano funkcionirati u svojoj svakodnevici.

Osobe oboljele od demencije imat će ozbiljnije poteškoće s pamćenjem, koncentracijom, obradom informacija i donošenjem odluka, dok je kod pseudodemencije navedeno prisutno u blažem obliku te uglavnom ne ometa svakodnevno funkcioniranje u tolikoj mjeri kao što je slučaj s demencijom.

Studije su pokazale da pacijenti s demencijom imaju značajno slabije rezultate na neurokognitivnim testiranjima u usporedbi s pacijentima s pseudodemencijom uzrokovanom depresijom.

Kako prepoznati

Pseudodemencija se prepoznaje u simptomima povezanim s depresivnim stanjima (npr. gubitak interesa za aktivnosti, problemi sa spavanjem, manjak apetita, sniženo raspoloženje, socijalna izolacija i povlačenje iz društvenih aktivnosti i sl.) i kognitivnim oštećenjima (npr. slabija koncentracija, poteškoće održavanja pažnje i fokusa, problemi s pamćenjem novih i dosjećanjem starih informacija i sl.).

Ona nije nagli gubitak pamćenja, nego je uzrokovana dugotrajnom upalom uzrokovanom depresijom koja može dovesti do poteškoća u kognitivnom funkcioniranju. Također je važno spomenuti da depresija može utjecati na specifične moždane regije uključene u učenje i pamćenje, ali u tome važnu ulogu igraju i okolišni faktori.

Naime, osobama kojima različite vrste intenzivnog i dugotrajnog stresa (npr. zlostavljanje, gubitak posla, nedostatak socijalne podrške i sl.) negativno utječu na fiziološko funkcioniranje, također mogu doživjeti kognitivni pad i gubitak pamćenja zbog stresa.

Neki stručnjaci smatraju da će osobe koje dožive pseudodemenciju biti u povećanom riziku obolijevanja i od ostalih vrsta demencije kasnije u životu, ali to je još uvijek predmet istraživanja. Rizični faktori koji mogu utjecati na razvoj stanja kao što je pseudodemencija su svakako simptomi iz skupine depresivnog poremećaja, ali i povijest drugih psihijatrijskih poremećaja.

S obzirom na to da od poremećaja raspoloženja češće obolijevaju osobe odrasle životne dobi, ovakav gubitak pamćenja kod mladih koji je povezan sa pseudodemencijom nije čest slučaj.

Dijagnoza i liječenje

Pseudodemencija nije službena dijagnoza prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-V), nego je neslužbeni termin koji se koristi za označavanje kognitivnih disfunkcija povezanih s drugim psihijatrijskim poremećajima, najčešće depresijom.

S obzirom na to da ne postoje službeni dijagnostički kriteriji za ovo stanje, liječnik specijalist će, nakon detaljnog uzimanja anamnestičkih podataka i promatranja ponašanja, zatražiti informacije o početku i trajanju simptoma te, po potrebi, zahtijevati i neurokognitivno testiranje kako bi se procijenile funkcije pamćenja i učenja.

Moguće je da ćete morati obaviti i laboratorijske pretrage te snimanje mozga kako bi se isključila neurodegenerativna stanja.

Ako se prethodnim pretragama isključi prisutnost demencije te utvrdi opravdana sumnja na depresiju, liječnik će na temelju službenih dijagnostičkih kriterija postaviti dijagnozu poremećaja raspoloženja, odnosno velikog depresivnog poremećaja.

Tada će se provjeriti prisutnost ostalih simptoma povezanih s depresijom, kako bi se utvrdilo da je riječ o navedenoj dijagnozi popraćenoj kognitivnim oštećenjima (što uključuje poteškoće s pamćenjem, koncentracijom i obradom informacija).

Pseudodemencija se najčešće tretira farmakoterapijom, odnosno antidepresivima usmjerenim na ublažavanje i drugih simptoma depresije, te psihoterapijskim individualnim i/ili grupnim tehnikama.