Svako od nas se bar jednom u životu zapitao šta se događa kada umremo? Tokom ljudske historije mnogi naučnici posvetili su svoje živote pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje – mnogo teza, bez konkretnih dokaza.

Posljednji izdisaji

Džejms L. Helenbek je američki doktor i profesor na Univerzitetu Stenford koji je, umjesto da pokuša da odgovori na pitanje šta se događa poslije smrti, godinama proučavao šta se dešava u ljudskom organizmu neposredno pred smrt, u tim kratkim trenucima prije i tokom naših posljednjih izdisaja. U svojim istraživanjim uspio je da utvrdi tačan redoslijed gašenja naših čula, koja je objavio u nekoliko knjiga, a za koja je dobio nekoliko priznanja i nagrada u oblasti medicine. Njegova najpoznatija knjiga je „Perspektive palijativne njege“.

Upravo u ovoj knjizi Helenbek o važnosti njege i brige pred smrt, kao i neophodnost kvaliteta tog vremena za sve pacijente – on tvrdi da doktori moraju da razumiju sve u vezi tog kratkog vremenskog pred smrt, prvenstveno redoslijed gašenja čula kod svojih pacijenata.

Prvo čulo koje gubimo, kako objašnjava Helenbek, je glad iliti apetit. On objašnjava da je, sa fiziološkog aspekta, tijelo u tim trenucima svjesno da ne može više prerađivati hranjive supstance iz hrane, kao i to da mu neće trebati u budućnosti – tu naravno postoji i psihološka strana kada smo mi svjesni da nam hrana nije više potrebna.

Potreba za vodom

Ubrzo nakon toga čojvek više neće osećati potrebu za vodom – izgubit će osećaj za žeđ. Iako u tim trenucima ljekari, kao i naši voljeni, nam često nude vodu kao oblik utjehe, ona u tom trenutku nema nikakvu svrhu. Posao vode je da naše tijelo nastavi da radi kako treba, a u tim trenucima telo usporava i prestaje funkcionisati.

Osoba kada je blizu smrti često više ne može da govori ali za mnoge to nije fizički problem. Sa medicinskog stanovišta, ljudi u tim trenucima imaju sposobnost govora. Međutim, mozak prestaje da šalje signale potrebne za govor naglas, a Helenbek smatra da je to oblik pražnjenja kroz prekid komunikacije sa živima. Zatim, nakon određenog vremena nakon gubitka sposobnosti ili želje za govorom naglas, vid nam postaje sve lošiji. U početku nam sve postaje mutnije, a mnogi onda počinju vidjeti samo prigušeno svjetlo.