Fibrilacija atrija je najčešća aritmija koja se susreće u praksi. Ovaj naziv mogli bismo prevesti kao „treperenje pretkomora“. Stari naziv za ovu aritmiju, koji datira još iz vremena kad se nije (barem ne široko) koristio EKG u kliničkoj praksi, već se pregled glavninom oslanjao na auskultaciju (slušanje rada srca) je „apsolutna aritmija“ ili „apsoluta“ – naziv koji označava da srce radi nepravilno, s nejednakim razmacima između otkucaja i najčešće pritom i ubrzano.

Pretkomore trepere

Ovo je aritmija, kazuje prof. dr. sc. med. Jasmin Čaluk, internista kardiolog, u kojoj se stvaraju brze i nepravilne struje u pretkomorama, zbog čega pretkomore trepere, tj. fibriliraju. Na komore se ti impulsi ne prenose u cijelosti, ali ipak se prenose jednim dijelom, najčešće brže nego što bi to bilo u slučaju normalnog ritma, a impulsi se prenose i u nepravilnim razmacima, zbog čaga pacijenti osjećaju ubrzan i nepravilan rad srca.

- Rizik za nastanak ove aritmije raste s godinama, a imaju ga i osobe koje imaju hipertenziju, koronarnu bolest, prekomjernu tjelesnu masu, bolest mitralne valvule, naročito mitralnu stenozu, kao i poremećaj funkcije štitnjače: hipertireozu. Genetska sklonost može igrati ulogu, a u nekih osoba uzrok nastanka nije poznat. Dva su osnovna problema povezana s ovom aritmijom: smanjenje komfora pacijenta zbog osjećaja lupanja srca, pritom i zamorljivost te rizik od nastanka moždanog udara - kazao je dr. Čaluk.

Treperenjem pretkomora izostaje njihova globalna kontrakcija pri radu srca, tako da je udarni volumen, tj. količina krvi koju srce izbaci svakim otkucajem, umanjen za oko petinu. 

Lupanje u prsima

- Ubrzan i nepravilan rad srca pacijent osjeti kao lupanje u prsima, zamorljivost ili kratkoću daha. Ove pojave, međutim, nemaju utjecaj na preživljavanje pacijenta i uglavnom su pitanje subjektivnog komfora. Kad se srčana frekvencija („brzina pulsa“) stavi pod kontrolu i puls u mirovanju u prosjeku bude 65-85 otkucaja u minuti, pacijenti se najčešće osjećaju komforno i u najvećem broju slučajeva su bez tegoba - rekao je dr. Čaluk.

Rijetki pacijenti, dodaje ljekar, imaju blok u provođenju impulsa ka komorama, pa u fibrilaciji atrija imaju izrazito usporen frekvencijski odgovor ventrikula (srčanih komora).

U tim slučajevima postoji indikacija za ugradnju pacemakera zbog izrazito usporenog rada srca (bradiaritmija), no, kako je već rečeno, ti su slučajevi rijetkost.

Moždani udar

Drugi, važniji problem vezan za fibrilaciju atrija je rizik od moždanog udara, kaže dr. Čaluk. Naime, treperenjem pretkomora dešava se da u pojedinim zonama pretkomora, najčešće u dodatnoj šupljini u lijevoj pretkomori koju zovemo lijeva aurikula, dolazi do staze krvi. Ovo pokreće mehanizme zgrušavanja krvi i tad se može formirati tromb (krvni ugrušak). Takav ugrušak se može kasnije pokrenuti i migrirati iz srca dalje u cirkulaciju. Ako se na tom putu kroz cirkulaciju ugrušak zaglavi u jednoj od moždanih arterija, nastat će moždani udar.

Antikoagulacijski lijekovi umanjuju rizik od stvaranja tromba

Danas, govori prof. dr. sc. med. Jasmin Čaluk, internist kardiolog, svaki peti-šesti moždani udar koji se dijagnosticira je posljedica putovanja ugruška iz srca do moždane cirkulacije. Da se takvi nemili događaji spriječe, pacijentima se propisuje terapija protiv stvaranja ugrušaka, tj. antikoagulacijska terapija. Kolokvijalno se često koristi neprecizan i pogrešan izraz: „lijekovi za razrjeđivanje krvi“.

- Ranije su se u ovu svrhu koristili lijekovi koji spadaju u skupinu zvanu antagonisti vitamina K. Ti lijekovi: varfarin, acenokumarol, fenprokumon i njihovi derivati, su najopasniji lijekovi trenutno u medicinskoj praksi. Imaju vrlo uzak raspon sigurnog djelovanja, ulaze u mnoga međudjelovanja s hranom i drugim lijekovima, potrebno im je nekoliko dana za uspostavu punog obima djelovanja, ali i nekoliko dana za prestanak djelovanja nakon posljednje uzete tablete – navodi dr. Čaluk.

Doziranje vrlo komplicirano

Pritom, dodaje doktor, je i doziranje vrlo komplicirano i potpuno induvidualizirano za svakog pojedinog pacijenta. Stoga pacijenti moraju periodično (u rasponu od svake 2 do svakih 6 sedmica) vaditi uzorke krvi i testirati intenzitet antikoaguliranosti te potom često mijenjati doziranje tih lijekova.

- Posljednjih godina, srećom, pacijentima su na raspolaganju novi antikoagulacijski lijekovi (NOAK). Ovi lijekovi su mnogo sigurniji i praktičniji, precizno smanjuju sklonost zgrušavanu krvi, tačno koliko je potrebno da se umanji rizik od stvaranja tromba i prevenira ovaj tip moždanog udara. Pritom, zbog bolje kontrole antikoaguliranosti, ovi lijekovi su znatno sigurniji od starih i krvareće komplikacije, poput krvarećih moždanih udara, s njima su skoro dvostruko rjeđe u odnosu na stare lijekove – ističe dr. Čaluk.

Nova generacija lijekova uopće ne iziskuje kontrole stepena antikoaguliranosti, tj. nema vađenja krvi da se provjeri terapijski učinak, a međudjelovanja s drugim lijekovima daleko su blaža nego što je to u slučaju lijekova starije generacije. Međudjelovanja s hranom gotovo i da nema.