Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika svih vremena Mak Dizdar preminuo je prije 53 godine od posljedica srčanog udara, a sahranjen je na sarajevskom groblju „Bare“. Danas je na njegovom grobu spomenik u obliku stećka - „kamenog spavača“ koji je progovorio u Makovim pjesmama. Čitajući te stihove, kroz metaforično promišljanje o sučeljavanju života i smrti osjetit ćemo Makovo razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti, ali i svevremensku istinu.

Cijelog života, najviše kroz svoja književna djela, Mak se borio za BiH i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i njegovog jezika. Pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te u časopisu „Život“, 1970. godine, objavio esej „Marginalije o jeziku i oko njega“, u kojem se zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.

- On je sigurno najbosanskiji pjesnik i pisac, a državu kao da nije briga za to, zanemaruju takve veličine. Mada je rad takve vrste, na polju kulture, vrlo često mnogo dalekosežniji i značajniji od onoga što dnevna politika uradi. Ko danas zna imena političara iz onog sistema? Ali, uvijek će se znati za Mešu Selimovića, Ivu Andrića, a posebno bi se trebalo znati za Maka Dizdara – rekao je Makov sin Majo Dizdar, također književnik.

Politički proces

Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu, gdje je završio osnovnu školu. Na dalje školovanje otišao je u Sarajevo, gdje je nakon mature, 1937. godine, napisao svoj književni prvjenac „Vidopoljska noć“. U krug književnika i javni život uveo ga je stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji je i Mak počeo pisati.

Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac, a pretpostavlja se da su se tim činom ustaške vlasti osvetile Dizdaru zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kada je i dobio konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim.

Poslije rata je radio kao novinar, te tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega je osnovao "Seljačku zadrugu", koja je ubrzo prerasla u "Narodnu prosvjetu", u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Ali, kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska te pritiska javnosti, "Narodna prosvjeta" biva pripojena izdavačkoj kući "Veselin Masleša". Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla.

- Sjećam se očevih nemira, nekih čudnih telefonskih poziva… Tek mnogo kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam kakvim je pritiscima i prijetnjama bio izložen moj otac i kome je sve smetao – kazao je Murkel.

Kameni spavač

Nakon gubitka posla, Mak je radio volonterski do 1964., kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine. Ideali za koje se borio su nestali, prepreke koje su mu postavljali dojučerašnji prijatelji, ne mogavši se pomiriti s njegovim uspjehom i intelektualnom veličinom, postajale su sve veće i nepremostive.

Svoje nemire Mak je pretakao u stihove, prepune simbolike i metafora kojima i danas čitatelje inicira na pronalaženje smisla i besmisla djelovanja i žrtvovanja, svog bivstvovanja na ovome svijetu. Dizdar ih je svrstao u dvije zbirke: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.

Za pjesmu o Gorčinu, „ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma“, Dizdar je inspiraciju našao u tradicionalnoj bosanskohercegovačkoj lirskoj pjesmi - sevdalinci, koju je, kako je sam govorio, naknadno zavolio.

- Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije – pisao je Mak.

Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobivao je u društvu prijatelja slikara i književnika, u tadašnjem umjetničkom sastajalištu kafani “Istra”, koja se nalazila u centru Sarajeva.   

Srčani udar

Sa suprugom Senijom Mak je dobio trojicu sinova, Murkela (Faruka), Envera i Maju. Najstariji Murkel od oca je naslijedio ljubav prema slikarstvu, a Enver i Majo ljubav prema pisanju. Murkel je često prepričavao anegdotu o nastanku svog imena i pojašnjavao zašto ga svi zovu Murkel, a u dokumentima piše Faruk.

Kada se rodio, ratne 1942. godine u Sarajevu, Mak i Sena odlučili su da mu daju ime Murkel inspirirani likom dječaka iz knjige nekog njemačkog pisca. Mak je otišao da prijavi rođenje djeteta, ali je hodža, koji je u tadašnjem sistemu bio i administrator, odbio da upiše ime Murkel, rekavši:

- Nađite neko normalno muslimansko ime.

Mak je tada predložio Rusmir, a hodža je još više izgubio strpljenje:

- Kakav Rus, kakav mir… dajte nešto kao Faruk.

- Dobro, Faruk – rekao je Mak.

Mnogo je spekulacija o uzroku Makove smrti, jer je tog dana, 14. jula 1971. godine, imao važan sastanak, zbog kojeg se dan ranije vratio sa Sipana, gdje je s porodicom bio na ljetovanju. S njima nije bio jedino Murkel, koji je tada počeo raditi kao kamerman na TV Sarajevo. U trenutku Makove smrti Murkel je bio s njim i opisao je to riječima:

- Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana u koji su se tek uselili. Pročitao je i klonuo. Rekao mi je da ne vidi… Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: „Neću, ne mogu“, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam s vještačkim disanjem… Ništa nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt.

Zapis o zemlji

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti.
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.

Gorčin

Ase ležit
Vojnik Gorčin
U zemlji svojoj
Na baštini
Tuždi
Žih
A smrt dozivah
Noć i dan
Mrava ne zgazih
U vojnike
Odoh
Bil sam
U pet i pet vojni
Bez štita i oklopa
E da ednom
Prestanu
Gorčine
Zgiboh od čudne boli
Ne probi me kopje
Ne ustreli strijela
Ne posječe
Sablja
Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje...

Putevi, Kameni spavač

...Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Modra rijeka

...ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke.