U Bosni i Hercegovini, tačnije u Sarajevu, Kaknju i Gradačcu neke škole i ulice nose ime Hamdije Kreševljakovića, utemeljitelja savremene historiografije BiH, ali široj javnosti uglavnom nije poznato ko je on bio i čime se bavio. Naše „moderno“ društvo nije svjesno koliko je Kreševljaković bio značajan za bh. kulturu i historiju, pa ga rijetko ili gotovo nikako ne spominje. Zapostavljen i zaboravljen je čovjek bez čijeg rada ne bismo znali kako je izgledao period osmanske, ali i austrougarske vladavine u BiH. Pomoću historijskih podataka o svojoj zemlji, kulturi i baštini, neposrednim uvidom u brojne deftere, sindžile, berate, fermane i bujruldije, on je riječima crtao slike, zbog čega su njegova djela i danas bogat izvor i osnova za istraživanja i osvjetljavanja mnogih historijskih previranja i problema bosanskohercegovačkog društva.

Hamdija Kreševljaković otišao je s ovog svijeta 9. jula 1959. godine, ostavivši veliki pečat u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Rođen je 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici, gdje je i odrastao. 

Prosvjetni pregalac

U Sarajevu je Hamdija završio mekteb i osnovnu školu (ruždiju), a potom trgovačku i učiteljsku školu, 1912. godine. Odmah po završetku školovanja počeo je raditi kao učitelj osnovne škole u Sarajevu, a od 8. januara 1918. do 17. augusta 1919. bio je raspoređen u Vinkovce, u osnovnu školu s internatom, u koji su bila smještena bošnjačka djeca iz BiH.

Godine 1920., nakon što se vratio u Sarajevo, pa do početka školske godine 1926/27., radio je u Trgovačkoj školi, a potom u Učiteljskoj školi u Sarajevu, do 1929. Uporedo s radom u državnim školama, Kreševljaković je, već od 1916. godine, predavao i u vjerskim muslimanskim školama, najprije u Darul-mualliminu, potom u Okružnoj medresi, te od 1920. do 1945. u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu.

Kreševljaković je obišao veliki dio Evrope, bivšu Austro-Ugarsku, Njemačku, Holandiju, Poljsku, Italiju, Švajcarsku, Dansku i Švedsku, radi proširivanja svoga znanja iz historije, čak je, s ciljem proučavanja Reformacije, obišao sve gradove u Njemačkoj u kojima su djelovali Luter i njegovi sljedbenici, a potom je, proučavajući Protureformaciju, obišao druge gradove Njemačke, svaki put posjećujući univerzitete u tim mjestima i slušajući predavanja čuvenih historičara. 

Naučni radovi

Na Kreševljakovićev rad uveliko su utjecali i njegovi srednjoškolski nastavnici: Silvije Strahimir Kranjčević, Ljudevit Dvorniković i Josip Milaković, te je već tada počeo proučavati bh. historiju. U tom periodu je upoznao i dr. Karla Patscha, koji je osnovao Balkanski institut u Sarajevu, te povjerio Hamdiji da mu prikuplja publikacije o Bosni i Hercegovini. Taj posao Hamdiju je inspirirao da cijeli život sakuplja historijsku građu, koju je, uz kazivanja ljudi, upotrijebio kao dragocjeni izvor za naučnu rekonstrukciju važnih dijelova naše prošlosti.

Već sa šesnaest godina Hamdija je počeo objavljivati narodne pripovijetke i pjesme u bh. časopisima. Ali, njegovo kasnije pisanje fokusirano je na historiografiju BiH, te je napisao više od 300 naučnih radova, sarađujući u edicijama Naučnog društva, Zemaljskog muzeja, Istorijskog društva, Orijentalnog instituta i Zavoda za zaštitu spomenika.

Osim toga, Kreševljaković je bio i član raznih redakcija. Od početka izlaženja kalendara “Narodne uzdanice”, od 1932. do 1944., bio je član redakcionog. Bio je član Konzorcija “Novoga Behara”, sarađivao u Hrvatskoj enciklopediji, Enciklopediji Jugoslavije, Enciklopediji Leksikografskog zavoda u Zagrebu i Vojnoj enciklopediji u Beogradu. Također je sarađivao u izradi velike “Historije naroda Jugoslavije”.

Orden rada

Hamdijini najpoznatiji radovi su: "Kazandžijski obrt u Bosni i Hercegovini", "Prilozi povijesti bosanskih gradova pod Turskom upravom", "Stari bosanski gradovi", "Stari hercegovački gradovi", "Dženetići - prilog izučavanju feudalizma", „Husein-kapetan Gradaščević – Zmaj od Bosne“, "Kapetanije u Bosni i Hercegovini", "Čizmedžijski obrt", "Hanovi i karavan-saraji" i "Sarački obrt u starom Sarajevu".

Značajno je spomenuti i Hamdijin angažman u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, gdje je radio kao naučni saradnik do kraja života, a 1938., Kreševljaković je izabran za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, te 1952. za redovnog člana Naučnog društva BiH, čiji je bio prvi potpredsjednik. Odlikovan je Ordenom rada drugog reda.

Historijsko štivo

Danas se Hamdijini radovi smatraju najrelevantnijim historijskim štivom o Bosni i Hercegovini u osmansko doba. U svojim naučnim radovima dokazivao je da u Bosni i Hercegovini u periodu Osmanlija Bošnjaci nisu bili samo vojnici i vlasnici, kako su uglavnom prikazivani, nego su i mnogo radili, pomažući kulturu i podižući javne zadužbine. Pisao je o bosanskim kapetanijama i muteselimima, esnafima, znamenitim bh. mjestima i porodicama, poput Čengića, Dženetića, Morića, te o zanatima i zanatlijama poput kazandžija, čizmedžija, sarača...

Kreševljaković je bio jedan od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese, a svoje učenike je pomagao i materijalno. Mnogi njegovi učenici, među kojima su Hazim Šabanović, Muhamed Hadžijahić, Seid i Mahmud Traljić, Alija Bejtić, Adem Handžić, Mehmed Mujezinović i brojni drugi, često su spominjali da nema hodže u Bosni i Hercegovini koji je završio Gazi Husrev-begovu medresu između 1920. i 1945., da mu Hamdija nije predavao neki predmet i da mu nije bio najbolji savjetnik i pomagač, a time i veliki uzor.

Kako je profesor postao "nosač"

Bh. književnik Alija Nametak skromnost i ljudskost Hamdije Kreševljakovića opisao je jednom anegdotom u svom „Sarajevskom nekrologiju“:

„Koliko je bio skroman u odijevanju najbolje svjedoči ova anegdota. Došavši jednoga dana jutarnjim vlakom u Zagreb u svome skromnom hubertusu, s fesom na glavi, šetao se malo Jelačića trgom dok se ne otvori Jugoslavenska akademija, gdje je on bio rado viđen i srdačno dočekan učenjak iz Sarajeva. U to mu pristupi jedan čovjek koji je nakupovao namirnica na trgu i dade mu da ih ponese za njim. Hamdija je nosio i pratio profesora do njegove kuće. Profesor je pozvonio ženu da prihvati stvari od 'nosača', prihvatio za novčanik da plati Hamdiji uslugu i upitao ga šta je dužan. 'Ništa.' 'Kako ništa?' 'Tako, ništa!' 'Pa šta ste vi?' 'Nastavnik.' Uto je žena, koja je već otvorila vrata i prepoznala Kreševljakovića, upala u razgovor grdeći muža: 'Joj, bedak, pa zar ne znaš gospodina Hamdiju?!' Profesor se ispričavao koliko je mogao, uveo Hamdiju u kuću i kasnije su bili veliki prijatelji. (Nikada mi nije htio reći koji je to bio profesor, ali znam da je bio akademik; po svoj prilici dr. Gavro Manojlović ili možda dr. Đuro Korbler).“