Gotovo da nijedna oblast stomatologije u posljednje dvije decenije ne izaziva toliko interesiranje javnosti kao što je to implantologija. Iako je za prihvatanje ugradnje implantata kao standardne procedure trebalo dosta vremena, prvenstveno zbog otpora koji je najprije poticao od stomatologa, danas sve studije potvrđuju veliki procent uspjeha i dugotrajnost implantantne terapije.

U razvoju savremene implantologije, od sumnje treba li implantat uopće ugrađivati, uz obrazloženja o mnoštvu komplikacija implantantne terapije, pa do danas, gdje svaka indikacija podrazumijeva primjenu implantata, zaboravilo se na priču o komplikacijama koje i dalje čine realnost ove terapije.

Rane i kasne

Sigurno je da o komplikacijama neće otvoreno pričati oni koji su odnedavno u implantologiji, jer bi to ostavilo negativan imidž u sredini poput naše, ali se od onih koji se implantologijom bave već dugi niz godina svakako očekuje da o ovom, itekako prisutnom problemu govore kritički.

Komplikacije koje se javljaju kod ugradnje implantata mogu biti intraoperativne i postoperativne (rane i kasne).

Ako se izuzmu one koje se javljaju u toku bilo kojeg oralno-hirurškog zahvata i koje spadaju u domen oralne hirurgije, implantološke komplikacije uglavnom su posljedice propusta same operativne tehnike.

U njih spadaju krvarenje zbog povrede većih krvnih sudova, povrede susjednih anatomskih struktura (nosna šupljina, sinus, mandibularni kanal), prijelom bukalnog ili oralnog korteksa, prijelom alveolarnog grebena ili tijela donje vilice, nedovoljna primarna stabilnost implantata, nekroza kosti zbog rada nasadnim instrumentom.

Svaka od ovih komplikacija mora se rješavati u toku samog operativnog zahvata, inače može progredirati i u nekim slučajevima biti i opasna po život.

Hronične upale

Krvarenje se u implantologiji najčešće javlja kao posljedica povrede sadržaja mandibularnog kanala, odnosno direktno arterije alveolaris inferior. Gruba povreda ove regije praćena obilnim krvarenjem vrlo je rijetka, a krvarenje se zaustavlja postavljanjem implantata u već ispreparirano ležište, pri čemu treba voditi računa da dužina implantata bude kraća od postojeće preparacije za lumen mandibularnog kanala.

Povrede susjednih anatomskih struktura najviše se odnose na povrede sinusa. Subantralna regija oduvijek je bila meta interesiranja implantologa, a uvođenje procedura sinuslifta osamdesetih godina dalo je za pravo mnogima da se u ovoj regiji slobodnije ponašaju, smatrajući da ovakva procedura sa sobom ne nosi neke komplikacije.

Međutim, danas smo svjedoci niza propusta u hirurgiji ove regije.

Posljedice mogu biti od beznačajnih pa do krajnje ozbiljnih, poput hronične upale sinusne sluzokože ili akutnih manifestacija praćenih gnojnom kolekcijom s propagacijom u bliske prostore praćeni vrlo teškom kliničkom slikom.

Da do komplikacija ne bi došlo, neophodni su: pravilna procjena kvaliteta i kvantiteta kosti (visine raspoložive kosti), korištenje dobre rendgen dijagnostike, izbor adekvatnog implantata i dobra primarna stabilnost.

Prijelom alveolarnog grebena ili tijela donje vilice vrlo je rijetka komplikacija i nastaje kao posljedica ekstremnih atrofija donje vilice.

Povreda nerva

Najčešća komplikacija kod povrede sadržaja mandibularnog kanala je povreda nerva koja je praćena parestezijom. Parestezija je obično privremenog karaktera, a ukoliko je prisutna prvih sedam do deset dana postoperativno, najčešće se radi o otoku koji je vršio kompresiju i uvjetovao gubitak senzibiliteta.

Ukoliko je implantat uzrok paresteziji zbog kompresije na sadržaj kanala, u velikom broju slučajeva će se ovaj senzibilitet povratiti u periodu između jednog i šest mjeseci. U najtežim slučajevima senzibilitet se ne povrati i po nekoliko godina.

Neadekvatna preparacija

Prijelom bukalnog ili oralnog korteksa predstavlja relativno čestu intraoperativnu komplikaciju. Uzrok treba tražiti u neadekvatnoj preparaciji za ležište implantata ili u situacijama kada je količina raspoložive kosti, odnosno njena širina, u graničnim vrijednostima za ugradnju implantata.

Slijedeći osnovno pravilo u savremenoj implantologiji - da implantat mora biti ugrađen na mjestu koje je neophodno, a ne na mjestu koje nam određuje raspoloživa kost, danas smo sve više suočeni s činjenicom da gotovo svaka ugradnja završava fenestracijom ili postavljanjem implantata u ležište s odsustvom gotovo cijele bukalne lamele. Primjena regenerativnih tehnika koštanih zamjenika i membrana bit će adekvatno rješenje u ovakvim slučajevima.