NOVINAR IZ BEOGRADA

Tomislav Marković: Ništa ne može da spere ukrajinsku krv sa ruku Rusije

Danas zapadne zemlje nisu ravnodušne prema agresiji Rusije na Ukrajinu koju je kremaljski zločinac Vladimir Vladimirovič Putin poveo služeći se istim nazovi argumentima kojima su se služili i velikosrpski nacionalisti

Marković: Ništa ne može sprati ukrajinsku krv sa ruku Rusije. GRADSKI.ME

Tomislav Marković / Antena M

3.3.2022

Tomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Njegovo viđenje trenutne situacije u svijetu, koje je napisao za Antena M prenosimo u cijelosti:

Bosanska pjesma: “Dok žohara gnječite, pijuckate / viski, prepone svoje češkate, / dok ruka oko mašne se trudi, / ginu ljudi. // U gradovima čudnih imena / zgođeni metkom, i sred plamena, / ne znajuć što ih se na smrt osudi, / ginu ljudi. // Sred malih mjesta, neznanih vam, ali/ velikih, priliku jer im nisu dali / za krik i oproštaj sa svijetom hudim, / ginu ljudi.// Ginu dok birate sve nove i nove / brbljivce o tom što nemar se zove, / sudržljivost, itd, dok s razloga ludih / ginu ljudi. // Nema ljubavi k odveć udaljenu / tvome susjedu/bratu Slavenu, / gdje letjet vaš se anđel ne usudi, / ginu ljudi. // Međ kipovima dok spor izbija / kainska verzija, istorija / za svoje gorivo bi da kupi sviju / koji mriju. // O uspjehu sportaša dok čitate, / il stigli račun, dok pjevate / čedu svom pjesmu što san nudi, / ginu ljudi. // Pero vremena oštro, krvi žedno, / neće da žrtva i dželat su jedno, / kazaće da zadnja ološ i alaša / vrsta je vaša”.


Ovako je ruski nobelovac Josif Brodski pisao o ratu u Bosni 1992. godine, pokušavajući da utiče na učmalu savjest zapada koji je mirno posmatrao kako Miloševićeva, Karadžićeva i Mladićeva banda komada zemlju, ubija civile, žene, decu, ruši stambene zgrade, pali kuće, protjeruje hiljade ljudi iz njihovih domova. Danas zapadne zemlje nisu ravnodušne prema agresiji Rusije na Ukrajinu koju je kremaljski zločinac Vladimir Vladimirovič Putin poveo služeći se istim nazovi argumentima kojima su se služili i velikosrpski nacionalisti. Vojna i humanitarna pomoć stižu sa svih strana, Rusija postaje sve izolovanija, Ukrajinci se bore za slobodu sa nevjerovatnom hrabrošću, Volodimir Zelenski je danas lider slobodnog svijeta, a Evropa i demokratski dio planete brane se u Ukrajini.



Uspavanka za poginule koji nemaju više od dvadeset godina

Pa ipak, situacija je nalik na pesmu Brodskog, mi smo u toplim sobama, a po ukrajinskim gradovima djeca se po skloništima kriju od ruskih granata i bombi. Dok sjedim i pišem ovaj tekst – ginu ljudi. Tješim se samo činjenicom da su riječi moje jedino oružje protiv zla. Drugačije posljednjih dana zvuče stihovi velikih pjesnika, kremaljski ubica učinio ih je ponovo aktuelnim sijajući smrt i uništenje po ukrajinskoj zemlji. Ruske trupe ubijaju ukrajinsku djecu po vrtićima, bolnicama, u njihovim kućama i stanovima, u automobilima dok bježe od fašističkog okupatora. Recimo, pjesma “Broj 4 - 21 – 35” Dušana Matića:

“Zovem se Anita

Anita sam se zvala

Pupoljak ruže sam bila

Danas sam prost broj u spisku žrtava bombardovanja

Madrida

Pupoljak ruže španije

Kap krvi španije

Jedra ruža se razliva

Mrtvo dete govori našim srcima

Četiri godine sam imala

Anita sam se zvala

Budućnost španije sam bila

Oca svog i majke ljubimica sam bila

(…)

Tada su došli Kaproni i Junkersi

Danas sam samo mrtav broj 4 - 21 - 35

Kosa je moja i crna i bujna i talasasta kao reč i

zemlja Andaluzija

Odakle, gladni sa zemlje došli su moj ded i otac u

fabriku tekstila

Danas sam mrtav broj 4 - 21 - 35

U spisku žrtava bombardovanja Madrida”.

Danas bi Matić pisao isto, samo bi promijenio imena: “Zovem se Polina / Polina sam se zvala / Pupoljak ruže sam bila / Danas sam prost broj u spisku žrtava bombardovanja /

Kijeva / Pupoljak ruže Ukrajine / Kap krvi Ukrajine…” Ili Matićeva “Uspavanka za poginule koji nemaju više od dvadeset godina”, pisana u maju 1942. godine, pesma koja počinje stihovima:

“Spavaj.

Ko nijedno dete živo što ne spava,

U zagrljaju zemlje, s krticom i s korenjem trava.

Dvadeset godina jedva milo si gledao svetlost,

I više te nema

Dvadeset godina!...

A ja te video nisam nikada,

Ni stisnuo ti ruku nikada.

(…)

Nisam ti znao ni ime, a ti si već samo brojka.

Ali znam da je milo zvučalo kao tepanje,

Kao voćka slatka topilo se u ustima.

Zašto, zašto nisam imao prilike da te izgrdim,

Imao bih razloga da se ljutim na sebe,

Da sebi nikad ne oprostim nesmotrene reči što

sam ti ih rekao:

Živa nit vezivala bi me za tebe.

Ovako?... Govorim vetru, praznini.

Utešnije je govoriti uspomeni.”


Pobijeđena je tama

Hrabrost ukrajinskog naroda koji odolijeva višestruko snažnijem okupatoru priziva ona daleka vremena kad smo se i mi borili protiv moćnog okupatora, kad smo bili na pravoj strani historije, i pesnike koji su tu borbu opevali, a i sami su u njoj učestvovali. Primjerice, veliki pjesnik, komunista i partizanski borac Oskar Davičo:

“Pri povratku zorom, pri pobednom povratku,

ranjena usta liptaće nad slatkim pobedama

ogromnog života u mračnom dovratku

hrama. Pobeđena je tama,

pobeđena je tama, fukaro surova lica,

udavljena je, ugašena je tama!

Nasmejmo se, gladni, između oštrica

noževa i bombi aeroplana.”

Tako je Davičo prizivao pobjedu usred rata, boreći se protiv fašističke sile, protiv smrtoljubaca i ubica. Kao i u završnom dijelu pjesme “Zdravica”, u kojem je vidio i obećavao nemoguće, a to što ne može biti postalo je realnost na kraju rata:

“Smrt su mrtvi što će živi da osvanu.

Smrti, cvetaj uprkos noći. S mača sviće.

Krv je naša ta smrt, žeđ zemlje u strasti.

Nije bilo, nije bilo to što biće:

Koljači će zorom od zaklanih pasti.”

Pjevao je tako Davičo u ono vrijeme svoje pjesme bunta i otpora sili i zlu, u pauzama borbe za slobodu koja liči na ovu koju danas vode Ukrajinci. I neprijatelj im je isti, danas se malo drugačije zove, ali čini ista zlodjela, iz istih pobuda, sa istim lažnim izgovorima. Poljska pjesnikinja Ana Svirščinjska učestvovala je u Varšavskom ustanku protiv njemačkog okupatora 1944. godine. Mnogo godina kasnije napisala je zbirku pesama “Gradila sam barikadu” koja govori o toj borbi. Evo jedne pjesme - „Četrnaestogodišnja bolničarka razmišlja dok tone u stan“, pravog svjedočanstva ljudske veličine: „Voljela bih da svi meci na svetu/ pogode mene,/ pa da ne mogu pogoditi više nikog.// I da umrem onoliko puta/ koliko je ljudi na svetu,/ pa da više ne moraju oni da umiru,/ čak ni Njemci.// I da ljudi nikad ne saznaju/ da sam ja umrla umesto njih,/ da se ne bi rastužili“.



Iz ruskog ratnog bukvara

U Rusiji građani protestuju protiv rata u više desetina gradova, policija hapsi sve redom, uljučujući i staricu od 85 godina i decu. Ruski pisci, umetnici, muzičari, intelektualci ustaju protiv rata i zločinačkog Putinovog režima. Ruski pisac u emigraciji Mihail Šiškin napisao je otvoreno pismo u kojem kaže: “Ja sam Rus. U ime mog naroda, moje države kao i u moje lično ime, Putin čini monstruozan zločin. Putin nije Rusija. Rusija oseća bol i stid. U ime moje Rusije i u svoje ime, molim Ukrajince za oproštaj. Isto tako znam da zbog svega što se tamo čini, nemoguće je oprostiti”.

Postoji i slobodarska, demokratska, humana Rusija koja se ne miri sa napadom na Ukrajinu, koja se buni protiv kremaljskog hazjajina. Kao što je postojala i slobodarska, antifašistička Njemačka koja se bunila protiv Hitlera. Nisu nacisti uzalud onolike knjige njemačkih pisaca spaljivalli na lomači. Među njima bile su i knjige Bertolda Brehta, a njegovu pesmu “Moj brat je bio pilot” danas bi mogli da potpišu mnogi Rusi: “Moj brat je bio pilot, / jednom mu stiže pismo, / on uze vojnički sanduk, / na jug ga ispratismo. // Moj brat, on je osvajač, / naš narod prostora nema, / a zemlju nazvati svojom / naša je želja golema. // Prostor koji je moj brat osvojio / na Kvadarami je planini, / dug metar i osamdeset je, / a s metra u dubini”.

Ostavio je Breht i poruku svakom zavojevaču, a posebno vojnicima koje diktatori i ubilački generali guraju u smrt. U poemi “Iz nemačkog ratnog bukvara” jasno je napisao ko je pravi neprijatelj:

“Kad dođe do marširanja, mnogi neće znati

Da im na čelu maršira neprijatelj.

Glas koji im zapoveda,

Glas je njihovog neprijatelja.

Onaj koji im govori o neprijatelju,

Sam je neprijatelj.”

Ništa nas neće spasiti

Možda nije vrijeme za poeziju u času kad – što bi rekao Krleža – “kraljuje Tmina”, ali potrebno nam je svako mentalno oružje kojim se možemo braniti od pomahnitalog kremaljskog zla koje bi Ukrajinu da pretvori u prah i pepeo, Ukrajince u robove, a potom da nastavi svoj put ništenja i uništenja. Ukrajinci brane ne samo svoju slobodu i pravo na život, već i kulturu, umjetnost, filozofiju, pravo na mišljenje i stvaranje. Jer se bore protiv gole brahijalne sile koja ruši sve pred sobom u ime imperije i smrti, i ostavlja pustoš kud god prođe. Kao što reče Mihail Šiškin u onom otvorenom pismu: “Literatura je ono što stoji nasuprot ratu. Prava književnost oduvijek je govorila o čovekovoj potrebi za ljubavlju, a ne za mržnjom”.

Rusiji ovih dana upoznaje ono što u Srbiji već odavno imamo – stid i sramotu zbog zla koje njihova zemlja nanosi susjedima. Dugo će Rusija živjeti u duševnom stanju koje je najbolje opisao Dragoljub Stanković u jednoj pesmi bez naslova, u knjizi “Pohvala slabosti”:

“Ne ništa nas neće spasiti

ništa ne može da spere tu krv

srca naša neće nikada više biti

sretna nikada nikada nikada

jer drugi to neće biti

jer drugi nisu imali priliku

da budu

sretni tužni zaneseni

zato nećemo ni mi

koji smo ostali

posle ove sramote

što nebo dotiče.”

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.