Prije četiri godine, u jeku pandemije koronavirusa, sarajevska Vijećnica bila je osvijetljena u čast novog američkog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden), kolone automobila sa zastavama BiH i SAD trubile su ulicama glavnog grada zbog njegove pobjede, a političari davali euforične izjave u kojima će demokrata, dobro upoznat sa situacijom u našoj državi, riješiti mnogo problema u BiH.
Ispred Vijećnice, poštujući epidemiološke mjere, okupio se i jedan broj građana kako bi simbolično iskazali podršku novoj američkoj administraciji.
Četiri godine poslije, problemi u BiH su slični, ali se bojama američke zastave sada ukrašava Palata RS. Predsjednik ovog entiteta Milorad Dodik organizirao je i koktel i stavio kačket na glavu kako bi proslavio povratak Donalda Trampa (Trump), a njegova pobjeda u javnosti se predstavlja i kao "naša“.
Brojne čestitke ponovo putuju preko Atlantika, političari sa svih nivoa trude se da slučajno ne izostanu sa spiska, vjerujući da će s novim američkim predsjednikom stići i ispunjenje njihovih političkih želja.
Niti je Sarajevo mnogo dobilo u mandatu Bajdena, niti će očekivanja Banje Luke biti ispunjena nakon što se Tramp useli u Bijelu kuću.
Cijela BiH i oba njena slavljenička entiteta izgubili su četiri, a sada će još četiri godine, s njima i desetine hiljada mladih ljudi, čekajući da SAD riješe probleme u BiH i vjerujući da smo vrijedni njegovog snažnijeg angažmana. A već dugo nismo, osim u mjeri kada je potrebno priprijetiti, sankcionirati, zaustaviti neko veće zlo koje bismo inače bili spremni prirediti i svijetu, i sebi samima.
Gubljenje vremena inače je omiljena disciplina domaćih političara, jer od kompromisa i unutrašnjeg dogovora važniji su performansi. Uzaludna su i upozorenja da ostajemo na začelju regiona, da nam na putu ka EU odmiču i zemlje u ratu ili one koje se na rubu rata i da na ovaj način ostajemo bez ono malo nade u bolju budućnost. A takvi smo još manje bitni svima, pa i američkim predsjednicima.