Elma Delić imala je dvije godine kada je posljednji put bila u očevom naručju, a četiri kada je njen babo ubijen. Dvadeset i šest godina poslije Elma ima dvije kćerkice, Džanu i Zanu, završila je Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli. Ona, iz majčinih priča, u svojim mislima konstruira lik svog babe Zajima.

Sjećanje na njega, ali i na sve druge nevine žrtve genocida nad Bošnjacima u Srebrenici nikada neće izblijediti, jer će se prenositi s koljena na koljeno.

Mnogo je porodica zbrisano s lica zemlje, samo zato što su pripadale drugom narodu, vjeri, kulturi, tradiciji… Ipak, kroz sjećanja, priče o njima ožive, jer se iza svakog imena i prezimena krije nečija sudbina.

I kako prolaze godine, sve je više tragičnih priča o sudbinama nevinih ljudi. Djeca koju su odgojile majke nakon ubistava njihovih očeva, kakva je Zajimova Elma, ne mrze i ne žele osvetu. Žele da se genocid nikada i nikome ne ponovi, ali da se i ne zaboravi.

Zahvaljujući takvom odgoju, u povratničkim mjestima nije poduzeta nijedna osvetnička akcija. Zabrinjava to što sljedbenici genocidne ideologije gotovo svakodnevno sipaju so na ranu preživjelim članovima srebreničkih porodica. Bez zakona o zabrani negiranja genocida, bez pijeteta prema žrtvama, nema ništa od pomirenja i suživota.

Zar je to puno? Zar to nisu civilizacijske norme? Trebaju li se, 26 godina poslije, negirati pravomoćno donesene sudske presude? Ne! To je minimum koji ova država mora osigurati!

Zbog toga se moraju gajiti kultura sjećanja, “oživljavati” nevine žrtve koje bi danas bili očevi, djedovi, daidže, amidže… Sjećanje na njih nikada ne smije pasti u zaborav. I neće dok je Zajimove Elme, Elminih kćerkica Džane i Zane i nekih novih dječaka i djevojčica koji će biti odgajani da ne mrze, da se ne svete, ali i da ne zaboravljaju.