Akademijom u Narodnom pozorištu u Sarajevu te premijerom dokumentarnog filma “Alija, posljednji bedem islama” obilježena je 14. godišnjica smrti prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.

Zahvaljujući signalu BHT-a, širu se javnost (uz uobičajeni miks klasične glazbe i unaprijed pripremljenih govora) prigodno podsjetilo na životno djelo prvog predsjednika nezavisne države. U istom danu, samo u Bosanskom kulturnom centru, probrani gosti pozvani su na projekciju dokumentarca realiziranog u turskoj produkciji i uz političko-finansijsku podršku tamošnjeg (sve)moćnog suverena Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan).

Turska ofanziva na Balkanu

Da ovaj događaj dobije i aktuelniju političku dimenziju nego što objektivno zaslužuje, potrudio se lično nasljednik glavnog aktera filma, Bakir I. dakle. On je, kako su objavili mediji, sam naslov filma ocijenio “pretencioznim i jednodimenzionalnim”.

Iskreno, u rijetko čemu bismo se u proteklim godinama s Izetbegovićem juniorom mogli usaglasiti kao što je to ovaj slučaj s navedenom formulacijom o jednom krajnje neprimjerenom filmskom naslovu. Podvaljujući isključivo vjersku dimenziju prvom predsjedniku države koja je, ne zaboravimo, svoju nezavisnost preskupo platila životima nedužnih ljudi, turske filmadžije direktno negiraju borbu za slobodu svih naših građana koji su vjerovali (ili još vjeruju) u Bosnu i Hercegovinu izgrađenu na onoj Platformi iz 1992. godine, a koju je usvojilo tadašnje multietničko Predsjedništvo RBiH.

Istina, i sam je Izetbegović u svojim ratnim magnovenjima često samoubilački odustajao od zacrtanih “platformskih zaključaka”. Međutim, nakon Dejtona, on bi im se retorički uglavnom vraćao, baš onako kao što se živ čovjek vraća svojim dragim uspomenama, u neko bolje vrijeme, na plemenite ideje…  

Sve izraženiji trendovi turskog “umjetničkog švrljanja” po novijoj bosanskohercegovačkoj povijesti, kao i stalno agresivno prizivanje tapije na našu zemlju i bošnjački narod u njoj od zvanične Ankare, nesumnjivo nanose puno više štete nego koristi svima nama koji ovdje živimo.

U nedostatku važnijih i unosnijih vanjskopolitičkih ciljeva, trenutno se turska ofanziva na Balkanu vodi na samo dva vidljiva i zacrtana fronta - dubokog ekonomskog bratimljenja sa Srbijom s jedne i tutorske verbalne brige za BiH s druge strane rijeke Drine. U tom smislu je i nedavna Erdoanova posjeta sa svitom turskih privrednika Beogradu te njegova neskrivena podrška politici Aleksandra Vučića, u svijetu odjeknula glasnije i od onih neoprostivih falševa Ivice Dačića u okviru njegovog pjevačkog performansa tokom svečane večere u Domu garde.

Dva dana nakon povratka iz Beograda, Erdoan nas je Twitterom obavijestio da je u Istanbulu ugostio “svog brata” Bakira I. O čemu su konkretno razgovarali, iz nasmijanog se selfija nije moglo doznati, jer odranije znamo da nakon tih susreta tišina tradicionalno odzvanja iz oba predsjednička kabineta. Kamo sreće da je tako ostalo i ovoga puta. Ipak, kao ventilator za rastjerivanje guste magle s istanbulskog druženja isprsio se bošnjački član Predsjedništva BiH.

Pakleni plan šefa SDA

On nam je tako (valjda ponesen emocijama nakon filmske priče o vlastitom ocu) otkrio da mu je Erdoan u Istanbulu rekao “da je Alija njemu Bosnu u amanet ostavio”. Iako ovo nije prvi put da se sudbina cijele jedne suverene države dovodi u nedopustiv kontekst dalekog turskog vladara, nema nikakvih dilema da je Izetbegović ovu rečenicu plasirao svjesno i s jasnim političkim ciljem.

Znao je, naime, da će takva izjava ponovo proizvesti opravdane negativne reakcije među političarima s kojim Izetbegovićeva SDA, ako je neko slučajno zaboravio, godinama bratski dijeli i vlast i svu njenu slast. U želji da dodatno radikalizira ionako razoreno i podijeljeno bh. društvo, “Erdoanov sarajevski brat” zapravo je odigrao na sigurno, čvrsto uvjeren da će “amanet” na političkoj sceni proizvesti ozbiljan kijamet.

Nakon što se to, nažalost, i dogodilo, više niko nema potrebu da razmišlja o propasti bh. ekonomije, o predizbornim lažima i sto hiljada novozaposlenih, o egzodusu ljekara iz KCUS-a i mladih ljudi iz države, o namještenim tenderima i bogaćenju odabranih familija…

Sve su to, eto, postale sekundarne pojave u odnosu na naš suštinski problem, a to je međunacionalna mržnja. Zato ne gubimo vrijeme i prihvatimo se dizanja zidova što nas dijele. Ostvarimo pakleni plan aktuelnog šefa SDA i nacionalistički se vrijeđajmo u narednih godinu dana. Sve tamo do sljedećih izbora…