Ekipa "Dnevnog avaza" razgovarala je s Emir i Adisom Maslo iz Donje Jablanice, koji su nam ispričali kakvu su golgotu preživjeli.

U njihovoj kući se nalazio i sin, čija supruga Hana je izgubila bebu u osmom mjesecu trudnoće.

- Čuli smo da nešto tutnji, izašao sam na verandu, mali je već tamo stajao, struje je nestalo, sreća pa je nestalo, otvorio sam vrata ulazna i gledao prema cesti. Mi smo jedno metar i po od ceste, magistrale. Cestom pliva blato, pokoji veliki kamen i betonski stub od struje, onaj veliki, ogromi, skače u zrak, voda ga iskopala iz temelja. Ako padne stub sad će nas i struja udariti, ali sreća nestalo je. Uzeo sam mobitel da osvijetlim, da vidim gdje smo. Kad je puklo od ceste kroz prozor, gomila blata navalila na prozor i vrata i počela nas gurati Mene od kupatila, njega u sobu gdje je bila žena. Leža,a nije još bila ustala - rekao je Emir Maslo za "Avaz".

Adisa nam je ispričala da sjedila na rubu kreveta nakon što je išla do prozora i vidjela automobil starijeg sina kojeg je nosilo.

- Odjednom val vode, magla mi se u momentu učinila. Onda sam sjela, osjetim blato pod nogama i samo sam čula nešto udari me i pođe me nosati, i rukama i nogama sam, sad me povuče gore, sad me povuče dole, znači nemam pojma -  kazala nam je Adisa.

Emir kaže da ih je blato zatrpalo, on se našao u kupatilu, a ostali u sobi.

- Kako nas je napunilo blatom, popustili su prozori i vrata, izbilo je zidove, pala je ploča tu i jednom dijelom na mene. Dobro me pritisnulo, manja ploča od dva metra. Onda je valjda kuća eksplodirala komplet i sve nas pobacala vani. Ima povelika bašta oko kuće, na dnu bašte smo se probudili moj mali i ja - istakao je Emir za "Avaz".

Adisa je ispričila da je stariji sin bio u dnevnom boravku s trudnom ženom, da je u sobi bio manji prozor, a kada je probila voda kroz njega, on je otvorio vrata, a ženu stavio na bračni krevet te da dalje nije znao za sebe.

- Hana, nevjesta je izgubila bebu, ona je sva sastrugana i plućna maramica je izgleda puknula. Sina i snahu su stavili na čamac i odvezli za Mostar. Nas su prebacivali na stolici preko kamenja i pruge do restorana jednog jer je bio odron na krivini iz Jablanice i tu je bilo dosta naroda. Ništa ja nisam mislila u tom momentu, bila sam ko čigra. Rekli su mi da nema pukotina. Noge su mi bile kao špaga kad me zatrpalo. Svjesna sam, ali šta ću. Narod non stop dolazi. Sad kad vidim na telefonima, strahotu i toliko to, da nema sela, da nema ništa. Kad su me iznijeli iz kuće i ponijeli prema bolnice, nisam znala šta je ovo, gdje je ovo, kakvo je ovo kamenje - zaključila je Adisa.