Još je 1465. godine Sabundžuoglu Šerefeddin, učenjak, ljekar i hirurg iz grada Amasye, dao uputstvo kako se zaštititi od zaraznih bolesti:  

„Ruke dobro operi,

Među svijet ne idi,

Iz daleka selami,

Dobro jedi, dobro pij

Ako si hasta lezi

Napolje ne izlazi

Trebaš lice prekriti

Pa uz Allaha ti ovo nesne* ništa neće moći“

*Riječ „nesne“ na turskom znači objekt, mala stvar, u ovom slučaju malo biće (virus, bakterija) koje prenosi bolest.

Puno je ljudi umrlo

Nisu jednom epidemije pogađale svijet, pa samim tim i našu zemlju i naše krajeve. Ne računajući veliki kašalj, ospice, krzamak i slično, najstrašnije su bile epidemije kuge i kolere. Godine 1690. zabilježena je strašna kuga. Puno je ljudi umrlo, čak se i spominje da nema ko da ih sahranjuje. I konačno, najstrašnija ikad kuga iz 1814. godine. Postoji podatak da je u Mostaru, u samo tri dana, umrlo 3.000 osoba. Ovu kugu je pratila još jedna pošast – glad. Naime, stanovništvo je u strahu i panici bježalo na planine i u šumu. Zbog toga je ostalo puno neobrađenog zemljišta. Onda bi se ti isti zbog gladi vraćali u gradove, gdje bi ih dočekala kuga.

Godine 1731./32. u Banjoj Luci je umrlo nekoliko hiljada ljudi. Brojne žrtve su u Pljevljima, Novom Pazaru i Čajniču. U Mostaru je preminulo 1.000 ljudi, a u Stocu 300. I dok kuga „bjesni“, fra Nikola Lašvanin kaže: „Kad nasta godište 1732. otrova se sva Bosna“. U maticama je, u nedostatku službenih podataka, zabilježeno da je 1815. godine u župi Plehan vladala kuga, a od tog vremena se spominju „kužna groblja“ u Živinicama i Lupljanici. Od ove bolesti je u zimu 1815./16. godine u Pjevalovcu i Lužanima za tri mjeseca umrlo 14 osoba.

Godine 1762./1763. umrlo je 15.000 Sarajlija od kuge. A 1781. još 8.000 ljudi. Ovo je precizno opisao Mula Mustafa Bašeskija. Kuga je nastavila harati i 1783. godine pa franjevački ljetopisci fra Bono Benić i fra Jako Baltić kažu da se kuga proširila i na Visoko, Fojnicu, Travnik, Kreševo i dalje. Zabilježili su i da je na cijelom bosanskom teritoriju te godine umrlo čak 120.000 stanovnika. Iste godine je puno stradala i Dalmacija, osobito Split. Opet se pojavljuje kuga i 1797., 1798. i 1799. godine.

Puno je ljudi umiralo pa su se u pojedinim mjestima i mahalama čak i mali vrtovi pretvarali u mezarja i groblja. O svemu ovom svjedoče i nadgrobni spomenici – nišani. U haremu Careve džamije u Sarajevu nalazi se nekoliko nišana gdje se tačno precizira smrt od kuge.

Harem Careve džamije

Takav je natpis na mezaru djevojke Nefise:

„Pamet i srce su nemoćni da preokrenu sudbinu,

eto i ovu nevinu pticu, sudbina je pokosila.

Oh, žalosti, što od bolesti kuge ona predade dušu.

Neka su joj u džennetu društvo rajske ljepotice.

Vehbijo smrtni kronogram joj izrekoše: Dođi, Nefisa, da promatraš vječnost.“

Godina 1212. hidžretska (1797./98. )

Sličan je i natpis na nišanu dvogodišnjeg Murata, sina Abdullahova, koji se isto tako nalazi u haremu Careve džamije u Sarajevu:

„Iz ružičnjaka Abdiagina

Jedan novi cvijet,

Koji povećavaše raspoloženje,

U drugoj godini života

Pokosila je kuga,

I tu ružu prenijela u kuću sreće.

U Levhi-mahfuzu napisan je potpuni kronogram Vehbijo:

Ispunila se želja Muratova za odlazak u Adn (Džennet).

Godina 1213. hidžretska (1798./99.)

Liječenje

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu nalazi se rukopis iz 18. stoljeća pisan bosanskom ćirilicom pod naslovom „Domaće likarie starih Bošnjakah“. U predgovoru ovog rukopisa O. Brlić piše: „Na mom kratkom putovanju po Bosni, dobio sam ja ovaj rukopis od 31 domaćih likova od fra Luke Šimića, paroka u Foči“.

Narod je u nedostatku ljekara i apotekara bio upućen na samopomoć i tako je razvijao svoju narodnu medicinu, što se vidjelo kroz pojavu rukopisnih zbornika lijekova, popularno nazvanim „ljekarušama“. Ljekaruše su nastale u doba srednjovjekovne medicine. U tim je zapisima bila sadržana narodna medicina u kojoj su se ispreplitale sve dotadašnje razvojne faze, od empirijske, demonističke i magično-religiozne. Sastavljali su ih narodni "ljekari", dopunjavali i mijenjali njihovi nasljednici, pismeni ljudi su ih više ili manje precizno prepisivali, odnosno sastavljali nove odabirajući najuspješnije recepte iz starih.

Zbog toga je danas teško odrediti mjesto i vrijeme nastanka ljekaruša (Derossi i sur., 1984.). Ljekaruše su se koristile u našim ruralnim krajevima kao priručnici za izradu i upotrebu lijekova. S Osmanlijama počinje malo ozbiljniji pristup bolesti i odvajanju pacijenata. Javnu zdravstvenu djelatnost za vrijeme osmanske vladavine su predstavljale: Vakufska (od 1866.) sa nešto kasnije izgrađenom Vojnom bolnicom u Sarajevu. Vojska je imala svoje ambulante u kojima su radili vojni hećimi, a kod pojave većih epidemija među vojnicima zakupljivane su privatne zgrade i hanovi za potrebe njihovog liječenja.

Mjere koje su preduzimale vlasti:

Osmanske vlasti su preduzimale razne mjere prilikom ovih epidemija. Nekada bi bili više, a nekada manje uspješni.

“Kada čujete da se u nekoj zemlji pojavila kuga, ne ulazite u nju. A ako se pojavi u zemlji u kojoj se nalazite, ne izlazite iz nje bježeći.” je hadis posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda s.a.v.s.

Ovaj hadis je bio glavna uputa kako se ponašati u vrijeme epidemije. Vrijeme je pokazalo da je to najdjelotvornija uputa i praksa koju mogu primijeniti obični građani. Uvriježeno je bilo mišljenje da je epidemija pogodila narod zbog njegovih grijeha. U džamijama su se učile kur'anske sure „Ahkaf“ i „Duhan“, iza svakog namaza su se donosili tekbiri, dolazile su naredbe da niko ne smije ogovarati i činiti bilo kakav grijeh. Zabranjena su sva javna okupljanja.

Hafizi su učili Kur'an oko gradova. Ulice su se neprekidno prale vodom i polijevale sirćetom. Vlasti su besplatno dijelile kreč da bi se njim krečile kuće i na taj način dezinficirale. Bijeli luk se koristio nemilice. Odjeća i pokućstvo se pralo ružinom vodom i nije se u gradu mogao osjetiti nikakav smrad kao što je to bio slučaj u srednjovjekovnim zapadnim gradovima. Svi su mislili da je najviše bolesti u zraku, pa su se prostorije prozračivale i palila su se mirisna drvca. Jedan od glavnih uzroka prenošenja bolesti je bilo poklanjanje odjeće umrlog sirotinji. Nakon izvjesnog vremena vlasti su uvidjele tu štetnu naviku i zabranile je.

Nažalost, ona je mnoge koštala života. Otvarali su se karantini za putnike i zatvarala su se naselja. Janjičari bi sjedili na ulazu u grad i sprečavali bilo kakve ulaske i izlaske iz njega. U gradu Sjenici, koji je bio važna destinacija na Bosanskom drumu i ujedno mjesto boravka hadžija, zbog pojave kolere u grčkom gradu Florini 1865. godine donesena je odluka da se napravi karantin i da kroz njega prođu svi koji dolaze iz tog grada.

Tako je bilo i sa Sarajevom. Ako bi glasnik donio kakav ferman, dopis ili sl., oni bi ga preuzeli dugim mašicama i dobro bi ga nakadili na dimu prije nego što bi ga proslijedili dalje. Kazne su bile drakonske za one koji bi se htjeli okoristiti krizom. Pogotovo za one koji bi dizali cijene hrane, sapuna i opreme za preminule (ćefini, tabuti i sl.).