Bivši general Vojske Republike Srpske Radislav Krstić, najbliži saradnik Ratka Mladića i prva osoba koju je Haški tribunal osudio za učešće u genocidu u Srebrenici, obratio se sudu Ujedinjenih nacija s pismom u kojem nakon 26 godina u zatvoru, traži puštanje na slobodu i ističe da prihvata presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine kojima se potvrđuje da su snage kojima je tada pripadao počinile genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.
- Ovdje ističem da prihvatam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995. godine, da sam ja pomagao i podržao genocid tako što sam znao da neki članovi Glavnog štaba imaju namjeru da počine genocid, da sam znao da Glavni štab nema dovoljno svojih snaga da izvrši pogubljenja bez upotrebe Drinskog korpusa i da sam znao da će upotreba snaga pod mojom komandom značajno doprinijeti da se izvrši egzekucija bošnjačkih zarobljenika - napisao je Krstić u pismu adresiranom predsjednici Mehanizma, a uz novi zahtev za prevremeno puštanje na slobodu.
O Krstićevoj direktnoj komandnoj odgovornosti za izvršenje genocida u Srebrenici u kojoj je u julu 1995. godine ubijeno preko 8.000 Bošnjaka, svjedoči i Krsićev presretnuti razgovor sa ratnim zločincem Ljubišom Bearom, načelnikom glavnog štaba Vojske RS i glavnim organizatorom genocida u Srebrenici u ljeto 1995. godine, koji je osuđen na doživotnu robiju, a 2017. godine preminuo u zatvoru u Berlinu.
U doba masovnih egzekucija, Krstić je razgovarao s Bearom, koji je od njega tražio da mu pošalje još trideset ljudi jer ima „3500 paketa koje mora razdijeliti“. „Paketi“ su zapravo bili bošnjački zarobljenici koje planira pobiti, ali mu je za to bilo potrebno još ljudi.
Radoslav Krstić: „Vidjet ću šta mogu da uradim, ali će to mnogo poremetiti. Molim Vas, imate neke ljude dolje kod Nastića i Blagojevića.“
Ljubiša Beara: „Ali ja ih nemam… ne bih i dalje tražio treći dan.“
Radoslav Krstić: „Provjeri kod Blagojevića; uzmi mu ‘Crvene beretke’.“
Ljubiša Beara: „Nisu tamo. Samo njih četvoro su još tamo. Poletjeli su, jebači. Nema ih više.“
Radoslav Krstić: „Vidjet ću šta mogu da uradim.“
Ljubiša Beara: „Pogledaj i neka odu kod Drage. Krle, ne znam više šta da radim.“
Radoslav Krstić: „Ljubo, vodi te ljude iz MUP-ova odozgo.“
Ljubiša Beara: „Ne, oni neće učiniti ništa. Razgovarao sam s njima. Nema drugog rješenja osim onih petnaest do trideset ljudi sa Inđićem.“
Radoslav Krstić: „Ljubo, i ti mene moraš razumjeti. Toliko ste me sjebali.“
Ljubiša Beara: „Razumijem, ali i vi morate razumjeti mene. Da je to tada urađeno, sada se ne bismo raspravljali oko toga.“
Radoslav Krstić: „Oh, sad ću ja biti kriv.“
Ljubiša Beara: „Ne znam šta da radim. Ozbiljno, Krle. Ima još 3.500 paketa koje moram podijeliti i nemam rješenja.“
Radoslav Krstić: „Vidjet ću šta mogu da uradim.“
Ovaj presretnuti razgovor, a bilo ih je još, presuđujući su dokazi koji su priloženi Haškom tribunalu – dokazala se namjera tzv. Vojske i Policije RS-a da je genocid u Srebrenici bio pomno isplaniran prije počinjenja.
Upravo rečenica „sad ću ja biti kriv“ i uprkos tome pristanak u konačnici da obezbijedi ubice za izvršenje genocida, pokazuje da je Krstić itekako bio svjestan težine zločina u kojem je učestvovao.
Ko je Radislav Krstić?
Krstić se prvi put pojavio pred Tribunalom u Hagu pojavio 25. novembra 1999. godine i izjasnio da nije kriv.
Bivšem komandantu Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću već je ranije sud u Hagu odbijao zahtjeve da se pusti na prijevremenu slobodu.
U septembru 2019. tražio je prijevremeno oslobađanje, što je Haški tribunal odbio.
Tri godine kasnije, u maju 2022. godine, podnio je novi zahtjev za prijevremeno puštanje iz zatvora u Poljskoj (sada se nalazi u Hagu), u kojem je tada ležao nakon što je 2004. osuđen na 35 godina zatvora. Tada je prihvatio ličnu odgovornost za ratne zločine u Srebrenici, ali ne i genocid i na temelju toga tražio skraćivanje zatvorske kazne, ali zahtjev je takođe odbijen.
Ovaj ratni zločinac i bliski saradnik Ratka Mladića tokom počinjenja genocida u Srebrenici osuđen je za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.
Svjesni da sudija sa Malte Karmel Agius, tadašnji predsednik Rezidualnog mehanizma (naslednika haškog Tribunala) ne prihvata olako zahtjeve, Krstićevi advokati su mu 2022. savjetovali da uz apelaciju za puštanje uputi i pokajničko pismo.
No, ni u pismu Krstić nije spomenuo riječ genocid. A i njegovo pokajanje mnogima je bilo upitno, jer od prvog do posljednjeg dana u sudnici nije saosjećao sa žrtvama niti pokazivao kajanje.
Kako je Agius je bio pri kraju mandata odluku je prepustio svojoj nasljednici Gracieli Gati Santana (predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove od 1. jula 2022.), koja je nakon sagledavanja apelacije, ali i pisma koje su joj uputila udruženja „Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa“ i Udruženja žrtava i svjedoka genocida odbila Krstićev zahtev.
- Iako Krstić ima pravo da bude razmatrana njegova apelacija za prevremeno puštanje na slobodu pošto je odslužio dvije trećine kazne, smatram da Zahtjev treba odbiti. Velika težina njegovih zločina je A faktor koji snažno protivi prijevremenom puštanju na slobodu, kao i njegova nedovoljna demonstracija rehabilitacije.
Nadalje, nema dokaza preda mnom koji bi dokazali postojanje uvjerljivim humanitarnim razlozima koji bi opravdali poništavanje ove negativne ocjene. Na osnovu člana 26 Statuta i pravila 150 i 151, ovim ODBIJAM Prijavu. Sekretaru se NALAŽE da se srpskim vlastima i tužiocu dostavi javna redigovana verzija ove odluke čim je to moguće - napisala je sukinja Santana u odluci novembra 2022.
Santana je u odluci navela da je njen prethodnik dobio i pismo Udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“ i Udruženja žrtava i svjedoka genocida u kojima su prenijeli stavove.
- Odlučila sam da prihvatim pismo udruženja od 11. maja 2022. u kojem udruženja ističu da Krstić nikada nije pokazao ni jedan gest da mu je žao ili da je izrazio kajanje’ i smatraju da je svako ‘kajanje’ koje on pokazuje lažno i da ima za cilj samo da se čim prije pusti na slobodu”.
"Nije se iskreno pokajao"
Udruženja su navela i da Krstić “nikada nije radio sa žrtvama” svojih zločina i nikada im nije rekao šta zna o “najvećem zločinu, masovnim grobnicama, nestalim osobama, ili imenima izvršilaca“.
Krstić je za načelnika Drinskog korpusa postavljen 13 .jula 1995. Do tada je bio načelnik štaba/zamejnik komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS).
Prvobitna optužnica protiv njega je podignuta 2. novembra 1998, a operativna optužnica podnijeta je 27. oktobar 1999., stoji u zvaničnom dokumentu na sajtu haškog suda.
Uhapšen je 2. decembra 1998. i već narednog dana prebačen u Hag.
Osuđen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja 2. avgusta 2001.
Presudom Žalbenog veća 19. aprila 2004. osuđen je za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovejčnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja.
U Veliku Britaniju je prebačen 20. decembra 2004. na izdržavanje preostalog dijela kazne. U izdržavanju kazne mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru.
U u tuči u zatvoru „Wakefield“ u zapadnom Jorkširu 2010. je povrijeđen kada su ga napala trojica zatvorenika.
U zatvoru u Poljsku prebačen je 20. marta 2014. Sada se nalazi u Pritvorskoj jedinici UN-a u Hagu.
Rođen je 15. februara 1948. u Vlasenici. Osnovnu i srednju školu je završio u Han Pijesku. Bio je raspoređen u sarajevski garnizon Jugoslovenske narodne armije od 1972. do 1981, gdje je pohađao vojnu školu.
Raspoređen je u Negotin 1983. a poslije tri godine u Prištinu radi obučavanja oficira i vojnika Prištinskog korpusa.
Kada je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. sa porodicom se vratio u Republiku Srpsku i priključio se Vojsci Republike Srpske.
Vodio je vojne akcije u oblasti Vlasenice i Kladnja te je učestvovao je u vojnoj operaciji Krivaja ’95.
