Subota, 16. juni
Dugo očekivani vikend
Stigao je dugo očekivani vikend, i to ne uobičajeni, nego jedan od važnijih u mom životu. Idemo na Evropskim sportskim igrama dijaliziranih i transplantiranih u Kaljariju u Italiji, gdje predstavljamo Bosnu i Hercegovinu, prvi put. Putovanje i odlazak na Olimpijadu. Zamislite, Olimpijadu!!!
Put o kojem nisam ni sanjala u vrijeme borbe za vlastiti život. Tada sam mislila da tamo idu ljudi koji su među nama najzdraviji, a da je moja olimpijada bila tek “koliko čaša vode se mogu napiti” i “koliko je dana od dijalize do dijalize”. Sad znam da je i zdravlje relativno, kao i sve drugo, i da živ čovjek s vjerom u dragog Boga i sebe može sve.
Nedjelja, 17. juni
Dragi i voljeni ljudi…
Zvoni alarm. Pet je sati. Budim se, a kao da nisam ni spavala. Ustajem, kažem: Elhamdulillah. Svježe jutro, vedro nebo. Bit će lijep dan. Tiho i lagano obavljam jutarnji ritual. Zvoni telefon, pristižu poruke. Dragi i voljeni ljudi misle na mene. Svi žele isto. Sretan put, lijep i ugodan boravak i pokoju medalju. A ja, radosna što krećem, a tužna, jer ostavljam porodicu, taj neraskidivi dio mene. Pokoja tiha uputa dolazi od majke, savjet topao i drag. Zagrljaj pun ljubavi, lice prožeto srećom, a pokoja bora na licu majke pokazuje brigu. Smjestih se u automobil i krenuh put autobuske stanice. Naravno, pratnja mi je sestra, moje drugo JA. Dočekuju me prijatelji s kojima idem na “našu” Olimpijadu. Užurbanim koracima ulazimo u autobus i tu nastaje naša avantura.
Ponedjeljak, 18. juni
Beograd, Rim, Kaljari
Stigli u Beograd, grad koji sam oduvijek željela posjetiti. Stigao je prijatelj mog prijatelja, koji se ponudio da nas onako umorne i sa mnogo prtljage odveze do aerodroma. Zamislite kakav je to prizor bio kad smo nas četvero odraslih ljudi sa prtljagom počeli ulaziti u mali automobil, koji je već bio pun stvari od ko zna kad. Moj najviši i najkrupniji prijatelj sjeo je na prednje sjedište, sve naše stvari smo stavili na njega. Vani sparan i težak dan, u autu +30 i on onako velik i nezgrapan, zatrpan gomilom stvari, među kojima su neotvorene automobilske presvlake - nezaboravan prizor. Stigosmo na Aerodrom “Nikola Tesla”.
Ulazimo u avion za Rim i tu počinje nova avantura. Pitam se koliko će ih još biti. Nisam mogla ispuniti još jednu od svojih želja - upoznati drevni Rim. Ali, ko zna? Iako je u mom životu bilo mnogo bola, uvijek ima i lijepih i iznenađujućih događaja. Slijedi novo čekiranje za let prema Kaljariju. Mada je deset uvečer, nebo je prelijepo, a i pogled kroz prozor aviona neopisiv. Po dolasku u hotel u Kaljariju, vrlo brzo utonusmo u dubok san.
Utorak, 19. juni
Pobjede se nižu
Probudila sam se prerano u odnosu na vrijeme koje mi je bilo potrebno za odmor od dugog i napornog puta. Žurim na doručak, jer nam je takmičenje planirano za devet sati. Upoznajem takmičare iz drugih zemalja. Na Evropskim sportskim igrama dijaliziranih i transplantiranih sudjeluju iz 25 evropskih zemalja. Ponosna sam što pred tolikim učesnicima mogu promovirati našu prelijepu Bosnu i Hercegovinu.
U autobusu svi ćaskaju, svi želimo učestvovati u svakoj igri, promovirati sebe, svoj tim i osvojiti medalje koje govore o borbi, a nama mnogo znače. Nema hendikepa. Mi to možemo i želimo. Jer, ja sam ti, a TI si JA. Tako mi posmatramo sebe. Moji prijatelji i ja smo spremni. Bosna i Hercegovina je spremna. Stali smo rame uz rame s takmičarima iz drugih zemalja. Igre počinju, navijanja, poneki savjet dragih prijatelja. Uživanje je biti tu, jer se pobjede nižu jedna za drugom. S obzirom na to da je bilo prijavljeno 70 natjecatelja za pikado, igre su trajale punih sedam sati. Živjeli smo sve te trenutke, radovali se svakoj pobjedi i uspjeli osvojiti tri medalje. Kako smo samo ponosni i sretni. Sad možemo malo i odahnuti. Idemo u nove pobjede.
Srijeda, 20. juni
Moje omiljeno boćanje
Volim ovaj dan, jer je danas moja omiljena igra boćanje. Neka pozitivna energija lagano me obuzima. Krećemo lagano prema terenu za boćanje. Mnogo je prijavljenih kandidata. Napokon čujem svoje ime, moja protivnica je iz Mađarske. Divna gospođa. Fer-plej igra. I pobjeda je moja. Čekam sljedeću protivnicu. Pogledam u papir, kad ono naši domaćini. Pomislih, neće biti lako, ali imam neku snagu.
Veoma brzo protivnica pokazuje svoje pravo lice, pokušava me dekoncentrisati. Ali, u ovoj igri najvažnije je biti strpljiv i prizemljen. Uz nas su sve vrijeme bili naši dragi prijatelji iz Slovenije. Kako su me samo bodrili! I tu je pobjeda bila moja. Polufinale igram opet s Italijankom. Sad sam još jača. Ovu igru moram dobiti, pomislih u sebi. Pridružuje mi se Slovenka, draga moja Branka, želi me bodriti. Igra počinje... polako i sigurno igram. I toooooooo! I ova pobjeda je moja. Ulazim u finale. I gle čuda, moja prijateljica iz BiH je sve tamo pobijedila i nas dvije smo u finalu. Sad možemo opušteno. Uz mnogo osmijeha i uzajamnog poštovanja, pobjeđujem i nju. Pogledam tamo, kad i naš kolega iz BiH osvojio zlato. Dva zlata i jedno srebro. I love BiH!
Četvrtak, 21. juni
I mi se možemo baviti sportom
Danas slobodan dan. Cilj ovih igara je privući pažnju javnosti o tome kako se transplantirane osobe mogu normalno vratiti u život i baviti se sportom. Omogućeno je i takmičenje dijaliznih pacijenata, promičući na taj način sport i sportsku rehabilitaciju kako bi dijalizne tretmane podnosili što lakše. Nadamo se da ćemo za sljedeće Igre, koje su 2020. godine u Dablinu, imati veći broj reprezentativaca BiH.
Petak, 22. juni
Danas živi nada
Divan je i poseban osjećaj probuditi se, jer već peti dan predstavnici BiH učestvuju na 10. evropskim igrama dijaliziranih i transplantiranih. Kao i obično, dan započinje brzim treninzima. Procese ranog ustajanja već sam prevazišla. Radujem se predstavljanju u atletskim disciplinama. Danas živi nada kako ćemo biti uspješni te se okititi još nekom medaljom. Ponijeli smo epitet "temperamentni predstavnici".
Divni su svi ovdje, ali najljepšu notu posjedujemo mi. Zahvaljujemo što pratite našu Olimpijadu i što vam je važno da podijelimo svoje utiske s našim narodom u BiH. Za koji dan, vraćamo se našoj dragoj BiH.
