Jedna od trenutno najuspješnijih glumica na našim prostorima zasigurno je Zrinka Cvitešić (39), koja je za svoj anagažman na nedavno održanoj 26. dodjeli kazališnog Oskara u Hrvatskom narodnom kazalištu dobila priznanje za najbolju žensku ulogu u predstavi “Tko pjeva, zlo ne misli”.

Prije nego što se okitila ovim priznanjem, pojavila se i na pretpremijeri prve HBO-ove serije u našoj regiji “Uspjeh”, čiju režiju potpisuje bh. oskarovac Danis Tanović. Na ovom događaju u svom prepoznatljivom stilu glumica je zablistala i mnoge ostavila bez daha.

 Dobra energija

Cvitešić, koja živa na relaciji Zagreb - London, zaista rijetko daje intervjue, a posebno ako smatra da nema povoda za susret s novinarima. Jedan od njenih friškijih intervjua na internetu datira iz 2017. godine. Ipak, za “Dnevni avaz” je napravila izuzetak i u ekskluzivnom intervjuu otvoreno govorila o priznanjima, ulogama, saradnji s umjetnicima iz BiH, a ne krije da je njen uspjeh počeo, prije svega, iz Sarajeva.

Nakon što je završila Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, prvi veliki glumački uspon doživjela je u ostvarenju “Što je muškarac bez brkova”, nakon čega je uslijedio i film “Na putu” Jasmile Žbanić, koji ju je, kako i sama kaže, vinuo u visine.

Prošle godine je boravila u bh. prijestonici, kad je snimala film o novinarki Aidi Čerkez u filmu “Bearing Witness”, u kojem glumi s Radetom Šerbedžijom.

Tako smo se u intervjuu za naš list dotakli mnogih tema, između ostalog i 20 godina Zrinkine teatarske karijere, a priznala nam je da se prvo trebala dokazati vani da bi je u matičnoj državi prepoznali. Glumica je i u sretnoj vezi s nogometašem Nikom Kranjčarom, ali o privatnom životu ne govori mnogo.

- Iskreno, veoma sam se lijepo zabavljala cijelu večer tokom dodjele kazališnog Oskara. Ceremonija je bila odlično i pametno izrežirana, prepuna mladog i starog talenta i neke iskrene dobre energije. Na početku same dodjele Mustafa Nadarević primio je nagradu za životno djelo i, barem što se mene tiče, odredio nekako ton i raspoloženje za ostatak večeri te mi dao zadaću da razmišljam o mnogo toga. Kad su me prozvali, bila sam najprije iznenađena, jer ove godine brojim 20 godina kazališne karijere i nijednom nisam bila nominirana od strane hrvatskog glumišta. Kako ljudi kažu, trebalo se prvo dokazati izvan države da bi bio priznat unutar nje – pojašnjava Cvitešić.

Znači li to da je priznanje na domaćem terenu posebno dragocjeno?

- U nama, Hrvatima, ima jedan problem, a to je da ćemo najteže priznati vrijednosti svog čovjeka. Zašto je to tako, zaista ne znam. Možda zato što je mnogo talenata u tako maloj državi. No, i u mom slučaju, a takvih je mnogo, trebala mi je godina da osvojim West End i englesko kazališno društvo, ali 20 godina da osvojim hrvatsko. I kao što sam rekla i u svom govoru na dodjeli, lako je za mene, još sam mala i mnogo imam učiti, a talentiranih glumaca u Hrvatskoj je zaista mnogo, šta s njima? Ali, otišli su zauvijek neki veliki umjetnici, a da im nismo odali priznanje struke. To ide na naš obraz i ne bi se smjelo više događati.

Izvan reflektora

 Pojavili ste se i na pretpremijeri serije "Uspjeh", hoćete li nam otkriti svoje dojmove, može li publika očekivati novi hit?

- Teško je to reći. Uvijek imate ljude koji će biti oduševljeni i one kojima će to biti samo još jedan domaći projekt. No, ono što niko neće moći poreći su imena koja stoje iza i ispred kamere i još nešto što je mnogo, mnogo veće od samog projekta, a to je činjenica da je neka mala grupa ljudi, nakon nekoliko godina upornog i ciljanog rada, postigla da na naše prostore dođe neko kao što je HBO i da napravi projekt s našim ljudima. Balkansko područje je, inače, krcato talentima svjetske razine, ali velika većina njih, nažalost, ostane izvan reflektora svjetskog filma i televizije, potpuno nepoznata izvan naših granica. Ovo je mijenjanje historije i otvaranje vrata u svijet našem talentu. I ljudi koji su to uspjeli, zaslužuju našu zahvalnost!

Ono što nije promaklo ni paparacima, ali ni gostima je Vaš izgled i stajling na pretpremijeri “Uspjeha”. Koja je tajna Vašeg lijepog izgleda?

- Hvala na komplimentu. Ničega nema ako čovjek nije sretan i zadovoljan, ispunjen svojim životom, svakim svojim danom. I to je ono na čemu najviše radim i o čemu najviše vodim računa. Ako bilo šta od ključnih aspekata u životu ne štima, to će se vidjeti na vama. Bilo da ne radite posao koji volite, bilo da živite u krivoj sredini ili s krivom osobom, nećete biti zdravi, tjelesno, mentalno, ni emotivno. Također, kad čovjek dođe u neke godine, počne udaljavati sve ono što ga ne veseli, što mu troši dragocjeno vrijeme, bilo da su tu krivi ljudi ili stvari. Uz to, onda, dođe nadogradnja od zdravije prehrane, koliko uspijem, jer obožavam sve ono što deblja, i, općenito, zdravog načina života uz vježbanje, boravak u prirodi i veću posvećenost sebi i onome što ti je potrebno. Tako recept za sreću postane jednostavan. A što se tiče njege lica i tijela, veoma mi je važno, jer je to moj alat s kojim radim posao, i to povjeravam stručnim ljudima, svom treneru ili masažerima.

 Dvije žene

 Značajan trag u Vašoj karijeri ostavili su "Što je muškarac bez brkova" i "Na putu", za koje ste dobili i priznanja. Jesu li Vam ove uloge u neku ruku bile i karta za dalje i više?

- Sve je u životu lego. Slažemo kockice i onda kad nismo svjesni da to činimo. Ali, najveća odskočna daska bio je film “Na putu”. I dvije žene, Jasmila Žbanić, koja mi je dala ulogu u ruke, i Ivana Ivišić, koja me predložila kao hrvatskog kandidata za nagradu “Shooting Star” na Festivalu u Berlinu baš s tim filmom. Sve što se dalje događalo sa mojom evropskom karijerom, započelo je zbog poteza dvije žene, zbog prilika koje su mi dale.

Odrasli ste na selu, da li danas odete?

- Selo me odgojilo i napravilo čovjekom. I to je i dalje nešto bez čega ne mogu. Odrastala sam na traktoru, u polju, u vrtu, na rijekama i u šumi. I naučila da uz svoju porodicu radim rukama. To je ono što radim u slobodno vrijeme, rukama. Bilo da restauriram porodični namještaj ili radim u svom masliniku na Braču, važno je da ruke budu uposlene. A to je selo, jer je doma uvijek bilo posla. I nešto što mi je selo dalo i ugradilo, a što je najveće i najvrednije što ti neko može pružiti, to je sloboda.

Veliki glumac Rade Šerbedžija za Vas ima samo riječi hvale. Koliko Vam znače komplimenti kolega kao što je Šerbedžija?

- Rade jeste, kako kažete, veliki glumac, jedan od najvećih posljednjih mušketira. Ali, Rade je meni i za mene mnogo, mnogo više od toga. Moram naglasiti da sam zahvalna i sretna što je ušao u moj život. Sve ću ostalo sebično ostaviti za sebe.

Često ističete da ste rođeni pod sretnom zvijezdom.

- To su mi kroz život rekli veliki ljudi, oni koji su svojim radom i životom utjecali na mene. Ne bih o imenima, jer se za neke još ne mogu pomiriti da ih više nema. Ali, ni zvijezda, sudbina, svemir, Bog, anđeo, oblak ili kako god ko već zove ono nešto što je nad tobom i što te čuva, ne može obaviti posao samo. Potrebna je naša velika pomoć, prije svega pozitivna energija, koju možemo proizvoditi svakog dana, a koja nas ništa ne košta.

 Za kraj, osvrćete li se na dešavanja u našem društvu?

- Novine ne čitam, televiziju ne gledam, samo filmove, serije i zabavne emisije. Mnogo je krivih stvari, loših, dosta toga treba mijenjati….jer bi život na ovim prostorima mogao i morao biti veoma lijep. Ima sve predispozicije za to!

 Vrijeme koje je nestalo

- “Tko pjeva, zlo ne misli” rađen je prema istoimenom filmu, a kako vjerujem da nema mnogo ljudi koji film nisu gledali, čini mi se nepotrebno prepričavati radnju. Film je odgojio generacije i generacije na našim prostorima i osjećam se zahvalno i ponosno da mi, eto, nastavljamo dalje. No, ono što predstavu već drugu godinu zaredom čini “sold out” je, vjerujem, njena energija. Vesela, iskrena i katarzična. Ne sjećam se da sam ikada na poklonu vidjela toliko nasmijanih lica i zahvalnih pogleda u publici. Jednostavno, i nama, na sceni, i ljudima u publici svaki put se događa neka divna terapija smijehom i muzikom. Nema boljeg lijeka. Ali, predstava podsjeća i na neko prošlo vrijeme, koje je nestalo, kad su se ljudi više družili, voljeli i pomagali. Kad su se družili zbog druženja samog, zbog smijeha, pjesme, zagrljaja, plesa… zbog radosti življenja – kaže Cvitešić.

 Moji veliki apetiti

- Moji su apetiti i radoznalost prema životu uvijek bili veći od onoga što čovjek može u jednom danu ili jednom životu. A muzika je oduvijek bila moja prva ljubav, uvijek je tu bio ili klavir ili hor, solo pjevanje, ples, od folklora u vrtiću, plesnih škola ili “Plesa sa zvijezdama”. Kroz sve to se čovjek, zapravo, igra, najviše sam sa svojom dušom. I čuva dijete u sebi, što je meni veoma, veoma važno – kaže Cvitešić.

“Ma, polako”, rekli bi Dalmatinci

- Ma, ko zna šta će biti sljedeće. Trenutno se odmaram od procesa u “Mačka na vrućem limenom krovu”, koji me potpuno potrošio pa punim baterije. Uskoro će izaći dva kratka filma, meni posebno draga, jer sam jedan radila sa Slavkom Štimcem, a drugi sa Radetom Šerbedžijom. Šta ću raditi sljedeće? “Ma, polako”, rekli bi Dalmatinci. Vidjet ćemo…