U Sovjetskom savezu je kasnih četrdesetih, navodno, proveden jedan od najjezivijih eksperimenata u historiji, o kojem postoji veoma malo službenih informacija pa je prerastao u popularnu rusku urbanu legendu. Naučnici su željeli saznati šta se događa s ljudskim mozgom nakon 30 dana nesanice. Kao pokusni kunići naučnicima su poslužila petorica sibirskih zatvorenika, koje su smjestili u za to posebno pripremljenu sobu.

Davali su im plin i druge stimulanse kako bi ostali budni. Na početku eksperimenta obećana im je sloboda ako uspiju ostati budni punih 30 dana.

U početku je sve bilo normalno

Naučnici su ih promatrali kroz dvostruko staklo smješteno iza ogledala, a soba je bila ozvučena kako bi se mogli pratiti njihovi razgovori. U početku je sve bilo normalno, ali se već petog dana moglo primijetiti da je nivo stresa viši. Potom su međusobno prestali pričati jedni s drugima, a u mikrofon su počeli šaptati kompromitirajuće stvari jedni o drugima.

Devetog dana su počeli vrištati. Dvojica među njima satima su trčala po sobi i urlala bez prestanka. Ni ponašanje ostalih nije bilo ništa manje zabrinjavajuće. Počeli su drapati stranice iz knjiga i fekalijama ih lijepiti na ogledalo pa ih naučnici više nisu mogli pratiti.

Kad su već mislili prekinuti eksperiment, situacija se naglo smirila. Tri dana nisu urlali niti razgovarali pa su odlučili ući u sobu. Preko razglasa su im poručili da je eksperiment gotov. Naredili su im da legnu na pod i obećali da će ih pustiti na slobodu ako učine ono što im kažu.

Zatvorenici su, onda, saopćili nešto što je naučnike zaprepastilo.

- Više ne želimo da nas oslobodite - kazali su zatvorenici.

U idućih nekoliko dana, naučnici su razmišljali o sljedećem koraku, a 15. dana su zaključili da će prekinuti eksperiment. U sobu je pušten svjež zrak kako bi isparili plinove za stimuliranje nesanice. Zatvorenici su shvatili da će ih uskoro osloboditi, ali uopće nisu djelovali sretno zbog toga. Naprotiv, počeli su vrištati i moliti naučnike da im vrate plin za stimuliranje. Kad su vrata otpečaćena, u prostoriju je ušla vojska i zatekla uznemirujući prizor.

Jedno mrtvo tijelo ležalo je na podu u lokvi krvi. S lica su mu nedostajali koža i meso. I drugi su bili osakaćeni, a ono što je bilo najjezivije, činilo se da su sami sebi zadali povrede, svojevoljno. Abdomen im je svima bio otvoren i proždirali su vlastito meso. Četvorica koja su i dalje bila u životu, grozničavo su se opirala pokušajima da ih iznesu iz prostorije. Jedan od njih izgubio je previše krvi i umro je nakon što je tri minute tijelom udarao u zid u pokušaju da izbjegne izvlačenje.

Ostali su hitno prebačeni u bolnicu. Kad su ljekari pokušali operirati jednog zatvorenika, imao je toliki strah od anestezije da se pokušao otrgnuti sve dok nije slomio većinu kostiju. Kad su mu konačno uspjeli ubrizgati anestetik, srce mu je stalo i umro je na bolničkom stolu.

Preostala dvojica operirana su naživo. Intenzivna bol uopće im nije smetala i luđački su se smijali, što je ljekare izluđivalo. Kad su ih upitali zbog čega se žele vratiti u sobu za eksperiment, obojica su odgovorila da moraju ostati budni.

Sve je zataškano

Naučnici su ih namjeravali eutanazirati, ali im je s vrha naređeno da nastave eksperiment. Štaviše, dobili su uputstvo da trojica naučnika uđu u sobu sa zatvorenicima za kaznu zbog loših rezultata eksperimenta. 

U tom trenutku, vođa tima naučnika je poludio. Uzeo je pištolj, ubio vojnog oficira koji je nadgledao eksperiment i jednog od preostalih zatvorenika.

Potom je upala vojska. Naučnik je uhapšen i poslan u Sibir, a čitavo naučno postrojenje spaljeno je do temelja skupa s kompletnom dokumentacijom. Esksperimenti sa spavanjem više se nisu provodili, ali je spomen na događaj ostao u visokim vojnim krugovima i prerastao u legendu koja se prepričava i danas, a inspirirala je nekoliko horor filmova, koji su danas hit na internetu.