Jeziva ispovijest Šarlot Gilmur (Charlotte Gilmoore) otkriva kako je u oktobru 2023. godine počela uzimati novi lijek, kako bi nastavila liječenje svojih mentalnih zdravstvenih problema, međutim tu su nastali brojni drugi.

Razorna vijest

Četiri sedmice nakon što je počela da uzima novi lijek, nazvan lamotrigin 24-godišnja učiteljica plesa dobila je tešku infekciju pluća koja nije mogla da se izliječi.

Mjesec dana kasnije, probudila se s bolnim osipom oko očiju, za koji je pretpostavila da je konjuktivitis. Međutim, nakon što je otišla svom ljekaru, saznala je razornu vijest.

Šarlot je patila od izuzetno rijetkog i često smrtonosnog stanja nazvanog Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), poremećaja kože i sluznica.

Obično je izazvan lijekom i počinje simptomima nalik gripi, a zatim slijedi bolan osip koji se širi i stvara plikove. Može biti smrtonosan u mnogim slučajevima, sa visokom vjerovatnoćom ozbiljnih komplikacija, uključujući upalu pluća, preplavljujuće bakterijske infekcije uključujući sepsu i višestruko otkazivanje organa.

Najgori bol u životu

- Uvijek sam imala slab imunitet, naročito kada sam bila dijete. Uvijek bih hvatala prehlade i gripu. Ali ništa tako ozbiljno kao ovo. Počela sam uzimati lijekove za depresiju i anksioznost. Moj ljekar je uvijek bio veoma oprezan prilikom početka novih tretmana.

Pokušavala sam različite antidepresive tokom nekoliko godina i ništa se nije činilo da mnogo pomaže. Oko mjesec dana nakon početka, razboljela sam se od infekcije pluća. Išla sam na rendgenske snimke, krvne analize i uzimala antibiotike, ali infekcija nije prolazila. Onda sam se jednog dana probudila s osipom i pomislila da je konjuktivitis, ali ispostavilo se da je to bio početak noćne more - rekla je Šarlot za "News.com.au".

Mali osip je uskoro eksplodirao preko cijelog njenog lica i tijela, stvarajući bolne plikove koji su je doveli do najgoreg bola u njenom životu. Bolove je opisala "kao da gori iznutra", i sjećala se kako je jednostavno "otupjela" od onog teškog bola kroz koji je prolazilo njeno tijelo.

Hranjena preko cijevi

Bolni čirevi proširili su se unutar njenih usta, ostavljajući je nesposobnom da jede i potrebna joj je bila cijev kako bi dobila ishranu. Njena bešika također je bila puna plikova i bila je potrebna kateterizacija kako bi mogla da urinira.

- Bila sam u bolu i peckanju, ma u ogromnom bolu. Tokom sljedećih nekoliko dana, moji osipi potpuno su se pretvorili u plikove. Moj desni rukav i usta izgledali su najgore. Nisam mogla ništa da jedem jer su mi desni umirale i ljuštile se, tako da sam morala da imam sondu za hranjenje zajedno s kateterom - prisjeća se dalje mlada Šarlot.

Kada je zvanično dijagnosticirana sa Stevens-Johnsonovim sindromom, rekla je da je bila zbunjena jer nikada prije nije čula za tu bolest. Međutim, nakon razgovora s doktorima, suočila se s jezivim saznanjem da možda neće preživjeti.

- Znala sam da je smrt realna mogućnost. Toliko me je to uplašilo. Pokušavala sam da ne guglam mnogo  o tome kako ne bih previše razmišljala. Moj medicinski tim je bio dobar u tome da me ne plaši, dok mi je govorio činjenice. Ali znala sam osnove o tome šta se dešavalo - kaže ona.

Šarlot je privremeno izgubila vid zbog količine plikova koji su se formirali u njenim očima. Objasnila je da skoro nije mogla spavati, čak je jednom ostala pet dana bez sna, jer je bila prestravljena da se "možda nikada neće probuditi".

Inducirana koma

Tokom cijelog tog iskustva, bila je u stalnom, nepodnošljivom bolu.

- Nisam mogla da se pogledam u ogledalo. Znala sam da bih emotivno pukla ako bi previše gledala svoj odraz. Trebalo je da budem što mentalno jača da bih preživjela. Slikala bih se, ili tražila mami da napravi fotografije, jer sam znala da kada ozdravim, poželjet ću da vidim napredak. Bol je bio neizdrživ, osip je bio vrela vatra. Bilo je kao kada se slučajno opečete peglom, ali po cijelom tijelu.

Stavili su me na terapiju sa fentanilom i ketaminom kako bi mi olakšali bol na tri sedmice, ali čak ni to nije uspjelo da riješi problem. Sljedeći korak bi bio inducirana koma, ali sam molila mamu da se to ne dogodi - navodi ona.

Kontrola bola

Nema lijeka za Stevens-Johnsonov sindrom, ali pacijentu steroidi i terapija za kontrolu bola može dosta olakšati. Jedina opcija je pustiti bolest da teče svojim tokom i da bolnica učini sve što je u njihovoj moći da održe pacijenta u životu.

Šarlot je ostala u bolnici 30 dana zaredom dok joj konačno nije bilo dozvoljeno da izađe i oporavlja se kod kuće. 

Iako joj je danas mnogo bolje i dalje pati od dugoročnih nuspojava, poput povremenih pogoršanja i novih plikova koji se pojavljuju u njenim očima kada se umori.