Od četvrtka sam užasno bijesna što su mi pred očima ponovo agresija, pokolj, genocid, stradanje, zbjegovi, nesreće, smrt i sakaćenja - pakao 1992. – 1995. godine. Mrzim ga se sjećati, kako neku noć reče Nermin Tulić na rođendanu Dace Džamonje, a pogotovo dijeliti emocije i raspravljati o krvoproliću s onima koji ga nisu proživjeli. Ali, evo, sila je i prilika.

Prva granata na Markale pala je 5. februara 1994. godine. U tom trenutku se nalazim u Prvoj gimnaziji, polažem fiziku. Profesori su dolazili đacima u takozvane škole po punktovima, ali ja sam bila dijete sa prve linije gdje niko nije dolazio osim onih koji su nas branili, pa sam išla na Drveniju. Šica snajper preko mosta. Stisni zube i pretrči, šta ti Bog da. Propustila sam jednu godinu u nadi da će ludilo stati, ali nije...

Ko će se s budalom raspravljati

Eksplozija, vriska, sirene, muk... Profesori su nas odveli u hol škole, koji im se činio najsigurnijim. Nekoliko sati poslije, dok stojimo prestrašeni u tišini, saznali smo šta se desilo, tata odnekud ulazi u hol i samo izgovara: “Haj'te djeco sa mnom.” Dok se penjemo prema mahalama podno Trebevića kaže mojim dvjema prijateljicama i meni da je prvo išao u mrtvačnicu na Koševo, tada smo tako zvali KCUS, prevrtao mrtve tražeći me. 

Možemo to zvati srećom, sudbinom, trenutkom, kako god želite, da se taj dan u tom zlom času nisam našla 200 metara dalje. Takve sreće nije bilo mojih 68 ubijenih Sarajlija i 150 onih koji su ostali bez dijelova tijela. U treptaju oka.

I kaže samogranatirali se, samoubijali, samoranjavali, a sve to podvalili srpskim vojnicima. Kad mi to kaže neko zatucan, neobrazovan, ispranog mozga, okrenem glavu, ko će se s budalom raspravljati. Ali, kad to kaže Kusta, reditelj, Nele, muzičar, Handke, književnik, onda znam da je to istinsko zlo u misiji.

Al', zaboravimo sarajevske pobjegulje, Švedska kraljevska akademija dodijelila je Nobelovu nagradu Austrijancu Peteru Handkeu. Negatoru genocida u Srebrenici. Trabantu Slobodana Miloševića. Dobitniku ordena srpskog viteškog reda za propagandne usluge koje je nesebično pružao srpskoj agresorskoj politici. Moronu kojem je to zasluženo priznanje za dlaku izmaklo.

Štovatelj srpsko-četničkog orgijanja

Naime, dvadeset godina prije nego što je postao laureat, gadno je i napisati, Nobelove nagrade, Handke je, podsjeća to u četvrtak ugledni „Guardian“, bio kandidat za još jednu „nagradu“ - Internacionalnog morona godine. Na tu ga je listu, mnogo prikladniju od ove, nekad časne Nobelove, delegirao stav o intervenciji NATO-ovih snaga na Srbiju 1999. godine. 

Referirajući se na naučnofantastični film „Mars napada“ Tima Bartona (Burton), književnik Peter Handke tada šalje rukom pisanu izjavu AFP-u:

- Hvala, NATO. Hvala, veliki mali pisci, od Garsije Markesa do Gintera Grasa, od Kenzabura Oe do potkomandanta Markosa zbog toga što nisu ništa napisali. Hvala Papi i Vatikanu na bijeloj blaženoj tišini. Veliki korak u čovječanstvo! Međutim, za one koji se na našoj planeti još nisu pretvorili u Marsovce i ostale zelene koljače, njihova domovina je, počevši od 24. marta 1999., Srbija, Crna Gora, Republika Srpska, Jugoslavija. Mars napada i počevši od marsovskih napada, Helsinki, Madrid, Alžir, Dar-es-Salam („kuća mira“), Jerusalem, Jerihon, Bagdad, pa čak i London, Pariz, Berlin i Vašington bit će dio Jugoslavije.

Ovaj propagandista i štovatelj srpsko-četničkog orgijanja po regionu, revizor historijskih činjenica ovjerenih sudskim presudama, koji je voljenom Slobi ružu na grob položio i rekao da je ponosan što je bio uz čovjeka koji je branio svoj narod, iz protesta je te 1999. godine vratio njemačku književnu nagradu “Georg-Bihner” od 10.000 njemačkih maraka i napustio Rimokatoličku crkvu, prešavši na pravoslavlje.

S tim papirom možeš samo obrisati... pogana usta

I prije dvadeset godina, i jučer i prekjučer, digli su se regionalni, evropski i svjetski intelektualci, kulturnjaci, političari, vjerski uglednici, udruženja... da ukažu na sramotan izbor na koji se odlučila Švedska kraljevska akademija. 

Kako god ova storija završila, bio Handke moron ili nobelovac sa pečatom, koliko god on uvrijedio sve nas koji smo svjedočili dugogodišnjem paklu, genocid u Srebrenici se desio, granate na Markale pale su s četničkih kota iznad Sarajeva, a Milošević je bio balkanski kasapin i zločinac.

Tako da, Handke, sa tim papirom možeš samo obrisati... pogana usta.