Bože, kakvi ksenofobi žive među nama! Naravno, više nas je drugačijih, ali opet...  

Tolika količina straha od ljudi koji nisu poput nas (kao da smo mi, opet, najsavršenija bića na planeti Zemlji i najuzorniji građani svijeta), od drugačijih kultura, zaista zaprepašćuje i tjera na razmišljanje o uzrocima toga straha, ali i njegovim posljedicama.

U ovoj kolumni trebala sam pisati o nečemu sasvim drugačijem, ali me redovno jutarnje čitanje novina, što naših, što iz komšiluka, zabezeknulo po ko zna koji put. Naslov je sljedeći: „Jedan Arap ustane, drugi klekne, poplavili su mi i toalet“.

Nadnaslov: „Vlasnik kafića u širokobriješkom Klancu kaže da nije mogao vjerovati svojim očima što mu se događa u objektu“.

Nije mogao vjerovati svojim očima

Pazite, „nije mogao vjerovati svojim očima“.

Klekne, ustane, asocira na to da su ljudi, vjerovatno, obavljali namaz. Ali hajde da vidim šta autor kaže:

„Priču o Arapima koji su počeli klanjati u Širokom Brijegu u jednom ugostiteljskom objektu u Klancu, a zatim i počinili materijalnu štetu u zahodu kafića u kojem je tekla voda jer su krenuli s ritualnim umivanjem, mnogi su dočekali u šoku i nevjerici. (?!) Međutim, priču je potvrdio i MUP ZHŽ.“

E, ako je MUP potvrdio da je toalet poplavio, onda nije šala!

„Imao sam što vidjeti, jedni klanjaju, kleče, leže... drugi su u toaletu i umivaju se, pliva voda po podu... Nisam mogao vjerovati svojim očima“, opet će u panici vlasnik objekta. Zatim ih je pokušavao dizati sa poda, ali nije išlo. Kaže „jednog digne, drugi klekne“. Tražili su od konobarice da smanji muziku da bi obavili molitvu.

Zaključak teksta je sljedeći, nakon silnog iščuđavanja, vlasnici i ekipa koja se sjatila da mu se nađe pri ruci u „užasu koji proživljava“, shvatili su da se radi o drskoj provokaciji „stranih državljana iz arapskog svijeta jer je preko puta objekta kapelica Svetog Ante“ (?!). Storija završava privođenjem „osmorke“ na informativni razgovor u MUP, odakle su kasnije pušteni.

Mrve ostaju svuda, evo, kupim, kao da sam golub

Bez apsolutno ikakve želje da branim bilo čije nepristojno i neprikladno ponašanje ili da prejudiciram jesu li provocirali ili ne (ko zna jesu li i vidjeli kapelicu, jer isto rade i u Sarajevu, recimo), uporedit ću samo slične situacije kojima sam prisustvovala kada su u pitanju turisti iz arapskog svijeta koji su se obreli u sarajevskim restoranima.

- Znate, takvi su, jednostavno. Djeca galame, oni prosipaju, mrve ostaju svuda iza njih. Evo, kupim, šta ću, kao da sam golub – požalio mi se uz osmijeh konobar.

Bez „šoka i nevjerice“ i pozivanja broja 122.

Isto to rade i u Berlinu, Beču, Pragu..., Je l' mislite da se tamo vlasnik nekog lokala može požaliti medijima o „šoku i nevjerici“ koje je doživio i da ovi to objave. Napravio si štetu, plati. To važi i za Amerikanca, Kineza, vas, mene...

Ovdje se ne radi samo o Arapima, radi se o drugom i drugačijem, o strahu od nepoznatog i, na kraju krajeva, našem mentalitetu koji više voli znati šta mu komšija jede nego imati kraljevske obroke svaki dan.

Ako ste još u dilemi jesu li pretjerali Arapi ili vlasnik ili medij (ili svi skupa), navest ću jedan primjer star nekoliko godina koji zorno svjedoči o našoj otvorenosti ili, bolje rečeno, ograničenosti koja često vodi u ksenofobiju. Izvinjavam se istovremeno svima koji to nisu, ali zbog samih nas moramo ukazivati na ove i nadati se da su u manjini.

Vijest na jednom od ovdašnjih vodećih portala glasila je, otprilike, ovako: Nevjerovatno, djevojke donijele deku u Veliki park, legle i sunčaju se!

Filovane paprike i kafa na tabačiću

Drznice, kako se usuđuju. Naravno, ironija. Razmišljam, jesam li poludjela ili smo mi toliko primitivni da ne vidimo dalje od nosa. Nekoliko dana prije toga vratila sam se iz Amsterdama, između ostalog, pod dojmom predivnog parka u centru grada u kojem majka prostire deku i postavlja doručak za svoje četvero djece, studenti leže i spremaju ispite, jedni spavaju, drugi slušaju muziku, treći voze bicikl...

Ispod vijesti o mladim djevojkama nizali su se komentari o njihovoj nepristojnosti, papanluku, tipa „vidi im glava“. I jedan, usamljeni. Doduše s nekoliko lajkova.

- Zaboga, u čemu je problem. Pa to je svuda u svijetu normalno!

A najviše volimo reći da smo gostoprimljivi, „dočekani“. Ako mislite da se gostoprimljivost ogleda u tome što ćete komšinici koja je maloprije jela iznijeti filovane paprike i kafu na tabačiću, a ne bez njega (u protivnom puče bruka po mahali), grdno se varate.

Gostoprimstvo je biti uljudan i pristojan prema gostu, ne samo onome koji pohodi vašu kuću. Otvorenost i tolerancija su biti spreman za drugog i drugačijeg, bez predrasuda i osuda. Poštovati svoje i sebe, a ne vrijeđati druge može samo dobar i mudar čovjek. Ksenofob ne može.

Al' valja njemu živjeti u vlastitom zatvoru...

RIJEČI DANA

Ksenofobija (grč. xenos – stranac, tuđinac; gost + isp. fobija) mržnja na strance i na sve inozemno; ksenofob – ko mrzi strance

Mentalitet – način mišljenja; duševni karakter, skup duševnih dispozicija; duhovno ustrojstvo nekog čovjeka, neke skupine 

(Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi)