General Sefer Halilović, bivši komandant Armije RBiH, u nastavku razgovora s novinarom “Slobodne Bosne” koji je objavljen 31. oktobra 1998. godine u tom nekada printanom sedmičniku, u intervjuu pod naslovom: "Izetbegović je morao znati za atentat na mene: Bez njega i njegovog sina u Sarajevu ne možete otvoriti granap, a kamoli ubiti drugog čovjeka Armije!!!”, odgovara i na sljedeće pitanje:

Poslušni ljudi

Vi, dakle, tvrdite da ste trebali "nestati" kako bi se provele odluke političkih pregovora između Sarajeva, Pala, Beograda, Gruda i Zagreba?

Topalović: Iako se uz garancije predao, nije mu organizirano suđenje, nego je ubijen

- Tačno! Već sam objasnio da je koncept Armije i ciljevi za koje smo se zalagali bio glavna smetnja politici podjele Bosne. Nakon mog uklanjanja za koje se zna, uklonjen je još čitav niz ljudi od Glavnog štaba do brigadi i bataljona, a na ta mjesta su dovođeni ljudi čije biografije su garantirale da će biti poslušni. Vjerovatno ću u nekom budućem vremenu razjasniti dilemu koju nosim, a to je da se u toku ljeta 1993., kada se iza kulisa priprema odluka o definitivnoj etničkoj podjeli Bosne prihvatanjem tzv. Unije tri republike, pored eksplozivne naprave postavljene na moju terasu, za mene na misteriozan način ginu i dokazani ratni komandanti: Safet Zajko, Enver Šehović i Midhat Hujdur Hujka. Kadrovsko onesposobljavanje Armije i uskraćivanje logističke podrške imalo je za cilj da se pred javnošću pokaže kako bismo, eto, i mi voljeli cijelu Bosnu, ali ne može.

Mislim da tu ima jedna nelogičnost. Kada je pokušan atentat na Vas, Vi ste već formalno uklonjeni s mjesta prvog čovjeka Armije. Zašto je još trebalo da Vas "Ševe" ubiju?

- Vjerovatno je njihova procjena bila da je za njih lakši put da kao "izgrađeni heroj odem u legendu", nakon što će me pogoditi "četnička granata", a potom bi mi vjerovatno u haremu Ali-pašine džamije nakon velike džanaze Izetbegović održao dug i patetičan govor u kome bi, radi uvjerljivosti, kazao da sam imao "i poneku mahanu".

Teške godine

Zašto ste krivičnu prijavu protiv bivših šefova i agenata tajnih policijskih i vojnih službi podnijeli tek nakon što je agent AID-a Edin Garaplija, u svojoj ispovijesti "Slobodnoj Bosni", rekao da je pripadnik "Ševa" Nedžad Herenda priznao da je na Vas pokušan atentat? Zar niste odmah sumnjali, ako je sve ukazivalo da se radi o četničkoj granati?

- Iza mene je pet teških godina življenja sa saznanjem i sumnjom u organizatore i počinitelje zločina. Nažalost, moja saznanja i sumnje za sud ne znače ništa dok se nisu stekli svi uvjeti da se može pokrenuti krivična prijava. Garaplijina izjava, koja je objavljena u SB, u cjelini je potvrdila sva moja saznanja i sumnje koje sam do detalja iznio u poglavlju pod nazivom "Granata" u svojoj knjizi "Lukava strategija", objavljenoj 1997. godine. Nažalost, tužilac nije reagirao ni sada, kao što nije reagirao kada je iz Garaplijine izjave potpuno jasna sudbina 12 ratnih zarobljenika ubijenih u Domu milicije, koje je jedinica Kerima Lučarevića zarobila i predala policiji početkom rata.

Prema mišljenju Sefera Halilovića, dokazani ratni komandanti Safet Zajko, Enver Šehović i Midhat Hujdur Hujka poginuli su na misteriozan način

Sudbina ovih 12 ratnih zarobljenika koje su činili vojnici na redovnom odsluženju vojnog roka, nažalost, odredila je sudbinu i naših, zarobljenih pripadnika TO iz Kasindolske i Sokolović-Kolonije. Naime, njihovu su razmjenu četnici uslovljavali upravo za ovih 12 ratnih zarobljenika. Sve indicije pokazuju da su i naši pripadnici završili kao i ovi iz Doma milicije.

Hoćete reći da ni akcija protiv odmetnutih komandi 9. i 10. brdske brigade nisu za cilj imale privođenje i suđenje tim ljudima?

- Nije bilo nikakve potrebe za planiranjem tako neke velike i opsežne akcije, jer da su te združene vojno-policijske snage upotrijebljene u Hercegovini, kada je trebalo nastaviti akciju, danas bi bosanska zastava sa ljiljanima bila u Neumu i na granici prema Hrvatskoj. Mostar bi bio ujedinjen i slobodan. "Odmetnute komandante" 9. i 10. brigade je trebalo pozvati telefonom, otvoriti istragu, uhapsiti i suditi im ako je bilo dokaza da su počinili krivična djela. Aktivnost "Ševa" prije početka akcije i njen cijeli daljnji tok je imao za cilj izazivanje širih sukoba između Armije i policije, čime bi se odbrana Sarajeva dovela u pitanje i stvorile pretpostavke da četničke snage siđu na lijevu obalu Miljacke u tzv. srpsko Sarajevo. Samo zahvaljujući prisebnosti boraca i policajaca, to se nije dogodilo.

A Caci, iako se uz garancije predao, nije organizirano suđenje, nego je završio na poznat način. Kao što se i u više slučajeva izbjeglo javno i pravedno suđenje za "osumnjičene" po različitim osnovama – kazao je Halilović u intervjuu za SB od 31. oktobra 1998. godine.

Šta je bila nadležnost Ureda ombudsmena BiH

U istom broju, u okviru intervjua s generalom Halilovićem, “Slobodna Bosna” je donijela i mini intervju s Dženanom Hadžiomerović, tadašnjom višom pravnom savjetnicom Ureda ombudsmena BiH, koja je, između ostalog, odgovarala na pitanje hoće li Ured uzeti u postupak slučajeve "Garaplija" i "Halilović".

Je li Uredu ombudsmena upućena žalba od strane bivših pripadnika tajne policije AID Edina Garaplije, Harisa Peze i Murana, koji se trenutno nalaze u zatvoru KPD Zenica, a koji su za naš list dali svoje ispovijesti o teškim kršenjima ljudskih prava od strane vrha tajne policije?

- Uredu ombudsmena BiH nisu stigle nikakve žalbe od lica koje spominjete. Iz štampe proizlazi da je predmet „Garaplija“ upućen Domu za ljudska prava, koji može presuditi u tom slučaju i narediti vladi kako da se ponaša. Međutim, povodom predmeta Ibrahima Đedovića, ombudsmen BiH je otvorio istragu, ali još nije donesen konačni izvještaj, jer je predmet još na razmatranju. O slučaju sedmorice iz Zvorničke grupe, objavili smo tri specijalna izvještaja i otvorili istragu i sve vrijeme vodimo kontinuirano nadgledanje. Kada je tužilac u ovom slučaju predložio smrtnu kaznu, Ured je upozorio da je ta vrsta kazne u suprotnosti sa Konvencijom, a reagovali smo u svim slučajevima gdje je to trebalo.

Možete li, na osnovu objavljenih tekstova u novinama u kojima se pojavljuju tvrdnje i svjedočenja o kršenju prava, kao u aferama organizacije "Ševe", samostalno otvarati i istraživati predmet?

- U principu ne radimo tako i do sada nismo otvarali slučajeve na osnovu pisanja u novinama. Međutim, pravno gledajući, takvo postupanje nije isključeno. Mislim da je ovo pitanje dio kompetencija javnog tužilaštva domaćih sudova koji bi trebali pratiti slučajeve koji se pojavljuju u medijima i reagovati na njih. U pravilu, ured ombudsmena ispituje određeni predmet tek kada se iscrpe redovna pravna sredstva, dakle kada je domaći sud presudio. U sam sudski postupak ombudsmen se može miješati samo ako dođe do povrede Konvencije, recimo ako postupak traje neopravdano dugo. Ali, naš princip nije da prvo komuniciramo sa zastupnikom vlade i povodom konkretnog slučaja postavljamo pitanja i rok do kojeg treba odgovoriti o stavovima vlade.

Je li Vam se žalbom obratio gospodin Sefer Halilović, koji je nedavno podnio krivičnu prijavu protiv nekoliko visokih policijskih i vojnih dužnosnika u vrijeme rata, kojom ih tereti za pokušaj atentata na njega u ljeto 1993. godine, prilikom kojeg su poginula njegova žena i njen brat?

- Ne. Ali ono što u ovom slučaju treba istaći jeste da i Ured ombudsmena i Dom za ljudska prava mogu ispitivati povrede ljudskih prava koje su se dogodile poslije 14. decembra 1995. godine, otkada se računa potpisivanje mirovnog sporazuma. Dakle, Dom i Ured se ne mogu upuštati u ocjenu eventualnog kršenja prava prije tog datuma. Izuzetak postoji kod kontinuirane povrede prava, recimo u slučajevima kada su lica lišena slobode u toku rata, a nalaze se u zatvoru i nakon potpisivanja mirovnog sporazuma. Konkretno je to bilo u slučaju Matanović protiv RS, gdje su lica bila lišena slobode bez pravnog osnova nakon stupanja na snagu mirovnog sporazuma. U postupku Memović protiv RS lice je bespravno držano u zatvoru i nakon potpisivanja mira je pušteno na slobodu na osnovu preporuka ombudsmena BiH.

(Sutra: Tajni policijski dosje: Zašto je AID 2000. godine otvorio neke arhive; kako su pravljeni dosjei; kako su vršena prisluškivanja; ko kontrolira službe bezbjednosti)