Izbijanje Prvog svjetskog rata 1914. godine prekinuo je rad Bosanskog sabora te poništio rezultate koji su u kratkom periodu parlamentarnog života u našoj zemlji ostvareni. Stranke koje su formirane u našoj zemlji tokom rata su prestale s radom, a političke aktivnosti su zamrle.

Političari i stranke ponovo će se aktivirati tek pred kraj Prvog svjetskog rata, kad se krenulo postavljati pitanje o budućnosti BiH u kontekstu raspleta Prvog svjetskog rata. Unutar same Austro-Ugarske došlo je do konflikta između Austrije i Ugarske zbog toga da li bi BiH trebala doći pod direktnu ingerenciju Austrije ili Ugarske.

Između Austro-Ugarske i Jugoslavije

U cilju lobiranja da BiH postane dio Ugarske, mađarski premijer Ištvan Tica (Istvan Tisza) u septembru je posjetio Sarajevo, gdje se sastao s nekim od najviših političara. Njegovu ideju podržao je Šerif Arnautović, jedan od vodećih bh. političara koji je smatrao da BiH treba dobiti status autonomne pokrajine u okviru Ugarske. Za ostanak u Austro-Ugarskoj zalagao se i Safvet-beg Bašagić, koji će vremenom biti spreman i jugoslavensku ideju, ali samo u obliku ujedinjenja Slovenije, Hrvatske i BiH, bez Srbije i Crne Gore.

S druge strane, srpski političari u BiH odlučno su bili za južnoslavensko ujedinjenje. Protiv južnoslavenskog ujedinjenja oštro su bili i „štadlerovci“, koji su i pred kraj rata zagovarali koncept o prisajedinjenju BiH Hrvatskoj. Kao predvodnici jugoslavenske ideje među muslimanima tada su se nametnuli dr. Halid-beg Hrasnica i dr. Mehmed Spaho koji prije rata nisu imali naročito visok politički položaj, ali su se nametnuli kao politička protuteža Arnautoviću i Bašagiću. Upravo će pobjeda Srbije u ratu i odluka o formiranju Jugoslavije Spahu zbog projugoslovenskog stava lansirati u lidera bh. muslimana.

Ipak, prije nego što je nastalo sveopće ujedinjenje, 29. oktobra formirana je Država SHS (ujedinjenjem Slovenije, Hrvatske, BiH i Dalmacije), kao federalna država u kojoj je BiH bila jedna od ravnopravnih jedinica. Ta država nije bila u stanju dobiti međunarodno priznanje niti uspostaviti unutrašnji red i pored, pa nije ni potrajala dugo. Već krajem novembra predstavnici Države SHS otišli su u Beograd kako bi s vladom Srbije i regentom Aleksandrom Karađorđevićem pregovarali o ujedinjenju sa Srbijom, a prvog decembra 1918. Karađorđević je proglasio stvaranje nove države - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dogovoreno je da će država biti organizirana kao parlamentarna monarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu, dok će unutrašnje uređenje biti naknadno određeno u Ustavotvornoj skupštini koje će činiti zastupnici birani na direktnim izborima.

BiH je tako postala dio nove države, te se otvorio prostor za ponovno političko organiziranje i uspostavu stranaka.

Osnivanje stranaka

Već 16. februara 1919. godine osnovana je Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO). 

Jugoslovenska muslimanska organizacija će od svoje prethodnice iz Austro-Ugarske preuzeti borbu za autonomiju BiH, sada u okviru nove države, ali i zastupanje interesa zemljoposjedničkog muslimanskog stanovništva kao okosnice stranke, gdje ne samo da je pozivala da im se omogući da zadrže svoje posjede nego čak i kmetove. 

Za prvog predsjednika JMO izabran je Ibrahim ef. Maglajlić, a za potpredsjednike dr. Halid-beg Hrasnica i dr. Hamdija Karamehmedović, no stvarni lider bio je dr. Mehmed Spaho, koji će naknadno stranku i formalno preuzeti. Institucionalnu bazu stranke predstavljala je Islamska zajednica u BiH, preko koje je u relativno kratkom roku ostvarila dominantan utjecaj među muslimanskim stanovništvom u BiH.

U Kraljevini SHS došlo je i do obnavljanja Hrvatske narodne zajednice, no stranka se ubrzo raspala na Hrvatsku težačku stranku i Hrvatsku pučku stranku. Obje stranke su, poput drugih hrvatskih stranaka, zagovarale federalističko uređenje Jugoslavije.

Od srpskih stranaka koje su djelovale u BiH najznačajniji je svakako bio bh. ogranak Narodne radikalne stranke koji je vodio dr. Milan Srškić. Radikalna stranka je zagovarala unitarističko državno uređenje, ali je u ideološkom pogledu imala naglašeniju srpsku nacionalnu notu. U Sarajevu je u februaru 1919. godine osnovana Demokratska stranka pod vodstvom Ljubomira Davidovića. Iako je podršku prvenstveno uživala u srpskom narodu, imala je jugoslavensku orijentaciju i slijedila liberalnu političku ideologiju. U počecima svog djelovanja je, kao i Narodna radikalna stranka, zagovarala centralističko uređenje Jugoslavije, no ove će poglede bitno revidirati.

Od srpskih stranaka u BiH je početkom 1920. godine osnovan još i Savez težaka, od dijela građanstva i bogatih seljaka. I ova stranka je bila izrazito centralistički i unitaristički orijentirana. Oni su, također, isticali srpstvo na prvom mjestu, ali su kao glavni cilj imali provođenje radikalne agrarne reforme.

Od ostalih stranaka iz države u BiH je veliki utjecaj ostvarila i Hrvatska seljačka stranka, koja je vremenom potisnula lokalne hrvatske stranke. Značajna u političkom životu će postati i Komunistička partija Jugoslavije koja je nastala ujedinjavanjem prethodnih socijaldemokratskih stranaka s prostora Jugoslavije, među kojima i Socijaldemokratske stranke BiH. 

Potaknuti Boljševičkom revolucijom u Rusiji, na Drugom kongresu 1920. pobijedit će revolucionarna frakcija ove stranke koja je zagovarala provođenje socijalističke revolucije u zemlji, a u državnopravnom pogledu stvaranje sovjetske republike Jugoslavije koja će ući u sovjetsku federaciju balkansko-podunavskih zemalja.

Rezultati izbora

Na prvim izborima za Konstituantu Kraljevine SHS 1920. relativni pobjednik izbora bila je Demokratska stranka Ljubomira Davidovića (19,9%), ispred Narodne radikalne stranke (17,7%), Hrvatske pučke seljačke stranke (14,3%), Komunističke partije (12,4%) te Saveza zemljoradnika (9,4%). JMO je osvojila 6,9%. 

Na teritoriji BiH je pak JMO bio pojedinačno najjači, čemu kumuje i činjenica da su muslimani bili ujedinjeni oko podrške ovoj stranci. Bosni i Hercegovini pripadalo je 63 od ukupno 419 mjesta u Narodnoj skupštini. JMO je osvojio 24 mandata, Narodna radikalna stranka 11, Hrvatska težačka stranka 7, Savez zemljoradnika 12, Hrvatska pučka stranka 3, Demokratska stranka 2 i Komunistička partija Jugoslavije 4 poslanička mjesta.

Srpske i hrvatske stranke koje su u počecima djelovale ekskluzivno na prostoru BiH vremenom su se stopile s većim srpskim i hrvatskim nacionalnim strankama sa sjedištem u Beogradu i Zagrebu. Srbi u BiH tako će vremenom postati dominantno okrenuti ka radikalima, a Hrvati ka Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci (kasnije samo Hrvatskoj seljačkoj stranci).

Autonomističko uređenje

Već 1920. godine JMO se jasno opredijelila za autonomistički stav po pitanju

 ređenja države.

- Mi smo za jedinstvo države, ali u isto vrijeme i za široke autonomije. Mi smo za monarhiju i za narodnu dinastiju Karađorđevića, kako je to i u našem programu rečeno. Protivni smo plemenskim autonomijama; za autonomiju smo pokrajina po dosadašnjim geografskim granicama - navodilo se u stranačkoj deklaraciji.