Svaki odlazak ljekaru, posebno ako je povremen, uglavnom se završava zahtjevom da se uradi analiza krvi, a vrlo često i urina. Te osnovne laboratorijske analize daju uvid u zdravstveno stanje pacijenta, a istovremeno pomažu doktoru da lakše uspostavi dijagnozu i pravilno usmjeri tok liječenja.
Analiza krvi i urina daje informacije da li u organizmu postoji neki upalni proces, oboljenje bubrega, jetre ili nekog drugog organa. Pacijentu je posebno važna činjenica koju mora imati u vidu, a to je da "normalni" rezultati ne znače odsustvo bolesti.
U situaciji kada se čovjek ne osjeća dobro, bez obzira na "normalne" laboratorijske rezultate, mora otići svo liječniku.
Bitno je naglasiti i da "normalne", odnosno "referentne vrijednosti" zavise od metode koju dotična laboratorija primjenjuje- Zato se rezultati dobijeni u jednoj laboratoriji ne mogu porediti sa normalnim vrijednostima iz druge laboratorije.
Analiza krvi zadovoljava optimalni minimum, dovoljan da u prvom momentu ukaže na neku patologiju. U optimalni minimum spada, prije svega, sedimentacija, koja predstavlja brzinu taloženja eritrocita, odnosno crvenih krvnih zrnaca.
Ona pokazuje da li u organizmu postoji inflamatorni, odnosno upalni proces. Ako ga ima, sedimentacija pokazuje da postoji, ali ne i gdje je. Uzrok može biti bilo gdje u organizmu i potjecati od mnogih oboljenja, kao što su, primjera radi, reumatske bolesti, tumori...
Ponekad sedimentacija može biti i mirna, ali to ne znači da upale ili nekog drugog procesa nema. Veoma povećana, recimo trocifrena sedimentacija u odnosu na normalnu vrijednost uvijek predstavlja ozbiljan znak i neophodno je potražiti njen uzrok.
Krvna slika podrazumijeva:
1. broj crvenih i bijelih krvnih zrnaca,
2. koncentraciju hemoglobina,
3. hematokrit koji predstavlja odnos tečnog dijela krvi i krvnih ćelija,
4. trombocite, odnosno krvne pločice važne za proces koagulacije i
5. leukocitnu formulu koja podrazumijeva odnos u bijeloj krvnoj lozi, odnosno leukocitnoj.
Krvna slika se, prije svega, određuje kod sumnje na anemiju ili malokrvnost, bakterijsku i virusnu infekciju, kao i kod hematoloških oboljenja poput leukemije i drugih bolesti krvi. Za ovu analizu mikroskop i dobar stručnjak su od presudne važnosti, naročito kada se radi o bolestima krvi.
Glukoza ili šećer skoro uvijek se vezuju za dijabetes. Obavezno se određuje osobama koje piju više vode, više mokre i gube na tjelesnoj težini. Pojedinačno određivanje glukoze nije najbolji pokazatelj stanja njenog metabolizma.
Mnogo pouzdaniji parametar je HBA1c, koji pokazuje prosječnu vrijednost glukoze u posljednja dva do tri mjeseca i ne zavisi od trenutnog unosa hrane. Njegovo povećanje siguran je znak da je proces održavanja nivoa glukoze poremećen i da je velika vjerovatnoća da je pacijent dijabetičar.
Lipidni status, odnosno analiza masnoća u krvi obuhvata određivanje dobrog (HDL) i lošeg (LDL) holesterola, kao i triglicerida. Ovi parametri su jedan od faktora rizika za bolesti srca i krvnih sudova.
U zavisnosti od stepena poremećaja, kao i odnosa između navedenih parametara, zavisi i koji će terapijski pristup liječnik primijeniti. U prvom redu savjetuje se promjena životnog stila, koja podrazumijeva određenu dijetu, fizičku aktivnost, prestanak pušenja...
Lijekovi se uvode tek na kraju i u slučaju kada prethodne mjere ne daju željene rezultate. Važno je napomenuti da se lipidni status mora odrediti prije i poslije liječenja.
Za ovu analizu pacijent ne treba uzimati hranu najmanje šest, a najbolje je dvanaest sati prije uzimanja uzorka krvi.
Enzimi jetre ili transaminaze također su važni za analizu. Ovi nalazi pokazuju status ćelija jetre i žučnih puteva. Doduše, transaminaze mogu biti povećane i u banalnim situacijama kao što je uzimanje velikih količina vitamina ili drugih suplemenata, ali i u veoma ozbiljnim oboljenjima kao što su virusni i drugi hepatitisi, autoimuna oboljenja, karcinomi...
Ako su povećanja značajna, prvo treba isključiti infekciju virusima hepatitisa A, B i C i drugim hepatotropnim virusima koji napadaju ovaj organ, kako bi se blagovremeno spriječilo širenje infekcije.
Uz transaminaze često se istovremeno određuju i alkalne fosfataze, gama-Gta i bilirubin. Ovi parametri omogućavaju da se sa većom pouzdanošću procijeni je li uzrok poremećaja u samoj jetri ili u prije ili posthepatičnim putevima, slezeni, žučnoj kesi, pankreasu...
Sve ove analize su bitne, jer ako se u njima otkriju poremećaji neophodno je obratiti se doktoru koji će, ukoliko postoji potreba za tim, predložiti dodatne dijagnostičke procedure kao što su ultrazvučni pregled trbuha, magnetna rezonanca, skener, biopsija jetre...
Kreatinin i urea su također obavezni dio rutinske laboratorijske analize. Ne tako rijetko desi se da "apsolutno zdrava" osoba nakon laboratorijskog ispitivanja završi na hemodijalizi, a da prethodno nijednim znakom ili simptomom nije upozorena na ozbiljan problem sa bubrezima.
Vrijednosti uree i kreatinina su u ovim situacijama istovremeno i znatno povećane, i znak su ozbiljnog oštećenja. Izolirano povećanje bilo uree ili kreatinina nije povezano sa poremećajem funkcije bubrega. Kreatinin je povećan i kod pojačane fizičke aktivnosti, oboljenja mišićnih ćelija i još nekih bolesti, kao uostalom i urea.
Rutinskom analizom urina često se otkriva poremećaj rada bubrega, oboljenja urinarnog trakta, dijabetes, kao i urinarne infekcije. Citološkim pregledom urina prilično pouzdano se potvrđuje ili odbacuje sumnja na tumor mokraćne bešike. Prisustvo eritrocita u mokraći sreće se i kod tuberkuloze bubrega, a kod muškaraca i u slučaju oboljenja prostate.
Tumorski markeri su također važni parametri jer se povezuju sa prisustvom tumora. Međutim, ovi parametri nemaju veliki značaj za samu dijagnozu i prvenstveno se određuju da bi se pratio tok bolesti i efikasnost primijenjene terapije.
Da bi se mogli koristiti u te svrhe neophodno ih je odrediti prije bilo kog terapijskog pristupa. Sa tom startnom vrijednošću porede se sve ostale vrijednosti dobijene tokom terapije i jedino je tako moguće procjenjivati efikasnost terapijskog pristupa.
