Srpski pisac i političar Vuk Drašković nedavno je završio svoj najnoviji roman čiji je glavni protagonist jugoslavenski regent i kralj Aleksandar, jedan od tvoraca Jugoslavije (u početku Kraljevstva, odnosno Kraljevine SHS). Taj će roman za koji dan izaći iz štampe i već je i prije svog pojavljivanja u knjižarama izazvao veliki interes beogradske, ali i mnogo šire javnosti. Pretpostaviti je da bi iz niza razloga mogao biti vrlo zanimljiv i čitateljima širom Balkana.

Vuk Drašković na njemu je radio desetak godina, uz ostalo i kao pravi historijski istraživač, pročitavši i analiziravši nekoliko stotina dokumenata  od kojih su mnogi sve dosad bili posve nepoznati javnosti.

On je i danas politički aktivan, ali njegov Srpski pokret obnove ni izdaleka nema onu političku snagu i utjecaj kao prije. Ipak, Drašković je i danas vrlo značajan faktor na javnoj i političkoj sceni u Srbiji, uz napomenu da, još od 2012., podržava – na svim izborima – političku opciju aktuelnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Otvoreno je prozapadno orijentiran i u svim svojim istupima striktno zagovara ulazak Srbije u NATO. 

Prema njemu glavni i stvarni koncept kralja Aleksandra je bio da od Jugoslavije stvori balkansku Ameriku. I oko toga se najčešće sporio sa Stjepanom Radićem i s Vladkom Mačekom, hrvatskim političkim vođama koji su zahtijevali federalizaciju jugoslavenske države po nacionalnim granicama. Aleksandar je, najjednostavnije rečeno, bio opčinjen Amerikom. 

Na pitanje da li je jugonostalgičar Drašković je kazao: – Da, jugonostalgičar sam, priznajem. Ako su današnji naši "bantustani" natopljeni mržnjom raj koji smo htjeli, onda je Jugoslavija greška. 

Drašković je kazao i da je  revidirao program svoje političke stranke i proglasio da se avnojske granice između tadašnjih YU-republika, takve kakve su, moraju poštovati, da se Srbija mora odvezati od političkog mrtvaca, tj. komunizma, i da je rušenje Miloševićeva režima "conditio sine qua non" opstanka Jugoslavije i njezina brzog prijema u EU i NATO.

Na pitanje o politici Aleksandra Vučića prema Kosovu on objašnjava da bi on taj problem rješavao u dva koraka. U prvom koraku borio bi se za to da SAD, Europska unija i NATO budu garanti plana Martija Ahtisarija (Marttija Ahtisaarija) iz 2007., koji su Albanci prihvatili, ali ga ne poštuju, uz formiranje Zajednice srpskih općina (ZSO) kakve su predviđene Briselskim sporazumom iz 2013. U drugom koraku Srbija i Kosovo bi kao dvije države imale odriješene ruke da se dogovaraju i o korekciji međusobnih granica. Uvjeren sam da će do pomirenja Srba i Albanaca doći, i to vrlo brzo. 

– Volio bih biti veći optimist kad su u pitanju srpsko-hrvatski i srpsko-muslimanski odnosi, ali, kažem, previše smo bliski. Ne zaboravimo da je Isus Krist naredio: “Ljubi bližnjega svoga!” – a ne daljnjega svoga, jer je daljnjega ljubiti lako, a bližnjega dosta teško - izjavio je on i dodao da iskreno misli da se Vučić zalaže za evropeizaciju  Srbije.

Sa Vučićem se ne slaže oko NATO-a jer kako kaže: - On je protiv članstva Srbije u NATO-u, a ja mislim da i naše članstvo u Evropskoj uniji ovisi o našem članstvu u NATO-u. Govorim i pišem da je za Srbiju NATO izbor puta, dakle cilj, a EU putovanje. Ako uđeš u pogrešan voz, onda je svaka usputna stanica pogrešna. Govorim, isto tako, da će sve probleme u našoj regiji rješavati NATO, kao i da će u slučaju bilo kakvih sukoba u našoj regiji te sukobe rješavati NATO. I da mi trebamo izabrati: ili ćemo biti za stolom ili na meniju. Govorim i pišem da je Srbija sa svih strana okružena državama koje su u EU i u NATO-u. I da Srbija nema krila da preleti do Volge i Sibira.- 

Vučić  smatra da Srbija, kako bi maksimalno prosperirala, mora biti, kako često voli reći, “između Istoka i Zapada”, zbog čega ga javnost u Srbiji, ali i šire, sve češće uspoređuje s Titom, koji je, u svoje vrijeme, bio rodonačelnik Pokreta nesvrstanih. Ipak Tito je iza sebe imao veliku državu. I vješto je balansirao između Varšavskog pakta i NATO-a. I između Zapada i komunističkog Istoka. Okolnosti su mu dopuštale da mu srce bude u Kremlju, a ruka u kasi u  Vašingtonu.

Ipak, svijet se od tada dramatično promijenio. Nema više Jugoslavije, nema ni Varšavskog ugovora, nema ni komunizma u Kremlju. - Lično mislim da današnje balansiranje Srbije između Istoka i Zapada neće moći dugo potrajati. Vjerujem da idemo ususret novoj Jalti, tako što će se NATO i Rusi dogovoriti o tome što je čije strateško dvorište. Rusima će se priznati njihov strateški interes za države koje su bile članice SSSR-a, tj. za države koje Moskva naziva “domaćim inozemstvom”. Zauzvrat, Balkan – cijeli Balkan, bez crnih rupa u njemu – bit će strateško dvorište Zapada, odnosno NATO-a - kazao je Drašković.