To se zove prava dilema. Objektivno je šest kandidata za Evropu od slavnih standarda Bruxellesa toliko daleko kao i njemački dizelaši od granica dopuštenih ispušnih plinova. Ali čekati da tih pola tuceta malih i sićušnih država dođe do razine Europske unije je isto kao i podariti Kinezima golem poklon. Oni ne pitaju za pravnu državu, ne smeta ih korupcija: oni svim snagama investiraju i posuđuju Balkanu koji je Zapadu kontaminiran već svojim imenom. Ali o tome kasnije, piše Deutsche Welle.
Čitava regija je bačva baruta
Sama činjenica da su „Kinezi" već došli na Balkan objašnjava zašto je EU sve svoje dosadašnje planove jednostavno bacio u smeće. Jer nakon užurbanog prihvata Bugarske i Rumunije 2007. se EU zaklinjao kako se neće proširivati u širinu, nego u dubinu. Prije svega se trebaju poboljšati odnosi s novim članicama na istoku. Te riječi su očito zaboravljene. „Odlučnom političkom voljom i provedbom reformi", piše danas Evropska komisija, „Srbija i Crna Gora bi do 2025. trebale biti kompatibilne s EU-om". Lijepa želja, ako ne čak i naivna.
Činjenice su slijedeće: trijezno gledano je Zapadni Balkan u gotovo svakom pogledu ludnica – barem s gledišta Brisela. Odnos Srbije prema Kosovu je jednak zamrznutom ratu, Beograd se jedva prikriveno i marljivo upliće u poslove Republike Srpske i tako dodatno destabilizira već i onako najfragilniju državu regije, Bosnu i Hercegovinu. Makedonija se zakačila s Grčkom kako bi nosila baš to ime i u gotovo svim zemljama Balkana mirno cvjetaju nacionalizmi i korupcija.
I baš tu Evropska unija već za nekoliko godina želi vidjeti plavu zastavu EU-a sa svojim žutim zvjezdicama? To se stvarno zove hrabrost.
Kina plaća, EU zahtijeva
Ali mora, jer ako ta „zločesta djeca" s ruba Europe ne postanu dio briselske firme, pobjeći će u drugom smjeru. Na istok. Dapače, na Daleki istok.
Kina ne postavlja zahtjeve za pravnom državom, samo se smješka na spomen nedostataka u demokraciji o čemu birokrati EU-a marljivo vode knjige i ritualno izriču ukore. Kina stvara činjenice. Gradi mostove i čeličane u Srbiji, zračnu luku u Albaniji, tvornicu automobila u Mađarskoj i luku u Grčkoj. Kao nagradu za takve brze investicije Peking očekuje i više od pristojnog „hvala". Očekuje političku zahvalnost. Drugim riječima: krediti za građevinske projekte na istočnoj granici EU-a, sadašnjoj ili budućoj, omogućuju Pekingu da već sad suodlučuje u Evropskoj uniji.
Politički utjecaj se već može vidjeti. U zemljama Višegradske grupe se hvali autoritativan način vladanja Kine, a dok Brisel šalje ukore i pouke Budimpešti ili Pragu, Peking hvali svoje „male partnere". Iz očišta primaoca je računica sasvim jednostavna: Kina isporučuje brzo i bez demokratskih uvjeta, ona stvara činjenice. A Brisel je spor i vječito nešto podučava.
Potraga za perspektivom usred krize
Briselska Komisija ima dobrih razloga biti zabrinuta zbog angažmana Kine na vratima EU-a. Za Peking je istočna i jugoistočna Evropa postaja njezinog novog Puta svile. To ne može biti u interesu Evropljana. Ali evropski napori za integraciju njezinih nepristojnih sirotana s europskog jugoistoka dolaze usred krize. Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka su se već odavno formirale u svojevrsnu anti-Brisel frakciju unutar EU-a. Povrh toga njihovoj ekonomiji dobro ide, što se ne može reći za novajlije južnije od njih. Ali integracija je tijesno povezana s gospodarskom ravnopravnošću i već zbog toga „projekt šest novih članica EU-a" ostaje iluzija – za sad.
To se neće promijeniti niti ako se u pravilnim razmacima uvijek iznova upozorava na demokraciju i pravnu državu. Na Zapadu se stalno zaboravlja kako je tamo za kormilom još naraštaj koji je odrastao u komunizmu. Kao što je poznato, on je zamijenjen razdobljem nacionalizma koji je još uvijek dominantan u mnogim dijelovima te regije. Stari EU i EU in spe u svakom slučaju pripadaju zajedno. Ali još ne pristaju jedan drugome.
