Razgovorom "Od Perzijanaca do Palestinaca" završeno je ovogodišnje izdanje Dramadžiluka u okviru 64. Internacionalnog teatarskog festivala MESS. 

Nihad Kreševljaković, direktor Festivala MESS, članovi festivalskog žirija - Izudin Bajrović, glumac i Gorčin Stojanović, reditelj i scenograf, Aleš Kurt, reditelj, Adnan Lugonić, dramski pisac, te Almir Imširević, dramaturg, selektor i autor idejnog koncepta Dramadžiluka razgovarali su o aktuelnim temama za bh. teatar.

Publika umorna od ratnih tema

- O čemu bi teatar trebao da govori, šta publika očekuje, šta žele reditelji, a šta pozorišta, a posebno o čemu šutimo? Svjedoci smo kako već godinama publika nerijetko zamjera što često govorimo o ratu. 

Publika kaže da su umorni od tih tema, ali nisu sigurni koje teme žele. Kažu da im treba više komedija, ali ne kakvih jer komedije mogu biti i o ratu. A prema nekim nalazima tri najprominentnije predstave u postratnoj produkciji su "Helverova noć“, „Ay, Carmela“ i „Kad bi ovo bila predstava“ - nedvosmisleno ratne tematike - otvorio je razgovor Imširević.

- U zabludi su ljudi koji misle da ne žive u ratu, samo je pitanje da li ga osjećamo, posebno jer i pored genocida u Palestini u ovom trenutku imamo još trideset ratova u svijetu. Još kao direktor SARTR-a sam odlučio da ćemo se profilirati temom rata i tada su nastale neke od iznimno uspješnih i posjećenih predstava. 

Iz rata sam razvio ljubav prema umjetnosti. I tu dolazimo do te jedne mantre koju često ponavljam i u koju duboko vjerujem - u umjetnosti je estetika neodvojiva od etike“, istakao je Nihad Kreševljaković. Napomenuo je da je vremenska distanca potrebna u historiji, ali je u umjetnosti ona višak i čini vas lošim umjetnikom jer u umjetnosti morate odmah reagovati. 

Podsjetio je da „imamo odlične pisce, izrazito kvalitetne reditelje i rediteljice i naši umjetnici i umjetnice su zabilježili svjetske uspjehe i historija će ih pamtiti kao značajna imena. Zato je važno insistirati na ovom spoju etičkog i estetskog kako bismo zadržali kvalitet teatarske i općenito kulturne produkcije - zaključio je Kreševljaković.

- Mi smo sinoć gledali najklasičniji tekst na svijetu u apsolutno modernoj izvedbi koja je na jednom cijelom nivou iznad onoga što mi danas možemo producirati. Čak sam i bio malo tužan sinoć jer sam shvatio da mi nemamo te vještine, znanja, to je daleko od nas“, rekao je Izudin Bajrović. Kao jedan od velikih problema vidi i „teror reditelja“, odnosno trend u kojem je evidentno da je reditelj oteo teatar od publike i glumca, kao da je vlasnik svega, kao „kreator cjeline“. 

"Stvarati predstave iz potrebe"

"Predugo gledam glumce koji čupaju kose u procesu rada zbog nekih reditelja, ali vidim u zadnje vrijeme i pisce koji također čupaju kose. Dekonstrukcija je postala manir, a ne nosi obavezu. Dekonstruirati znači obezvrijediti ono što je vrijedno, ali za to treba talenta. Reditelj je nametnut kao gospodar života i smrti u teatru, međutim, fascinacija se u teatru ne postiže temom nego kako se ona obradi - zaključio je Bajrović.

Reditelj Aleš Kurt kritički se osvrnuo na kolege, teatarske stvaraoce koji su se otuđili od publike i prave predstave koje maltretiraju publiku. „Uvijek ima teških pitanja koja se mogu i trebaju postavljati u teatru, ali je važno da gledaoca ne dočekamo tako da mu držimo predavanje i na suptilne se načine iživljavamo nad njim s namjerom da mu neke svoje ideje ugraviramo u mozak“, rekao je Kurt.

Prisjećajući se vremena kad je postao umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, Gorčin Stojanović ispričao je kako je sa pokojnim Brankom Cvejićem kroz razgovore zaključio da moraju progovoriti o opsadi Sarajeva ali da su tada, 2001. osjećali da nije vrijeme za roman „Konačari“ prema romanu Nenada Veličkovića jer bi mogao biti pogrešno shvaćen. Tragajući dalje za rješenjem došlo se do „Elijahove stolice“ Igora Štiksa u režiji Borisa Liješevića u koprodukciji sa MESS-om. „Važno je osjetiti trenutak i šta publika želi i za šta je u kojem trenutku spremna“, istakao je Stojanović.

Kao dramski autor, Adnan Lugonić objasnio je da teatarske kuće ne uzimaju tekstove na način da zastupaju dramu i pisca nego se čeka šta će reditelj reći, biraju se reditelji kao da je to samo po sebi dovoljno. „Da li trebam imati prijatelja reditelja koji će mene nametati direktorima? A što se tiče ratnih tema, ne mogu da se ne bavim ratom kad trideset godina na svim nivoima u ovom društvu živimo posljedice rata“, objasnio je Lugonić. "Stvarati predstave iz potrebe – to je teatar koji sanjam. Potrebe da se nešto iskomunicira, da se otvore neka pitanja, da se o važnim temama progovori“, poentirao je na kraju razgovora Lugonić.

Današnjim scenskim čitanjem drame "Moji tužni monstrumi – autogram za Milicu“, autora Mate Matišića u režiji Ajle Bešić završava ovogodišnji Dramadžiluk Festivala MESS.