Odavno se u domaćim okvirima nije pojavio umjetnik koji je svojom energijom, umjetničkim senzibilitetom i vještinom uspio skrenuti pažnju na sebe kao što je to uspio Damir Ovčina.
Potpisnik romana „Kad sam bio hodža“ i „Ko sam ti ja“ te možda i najpriznatije ime savremene bh. književnosti rijetko govori za medije, a za „Dnevni avaz“ je dao ekskluzivni intervju u kojem je govorio o o književnosti, kulturi, čovjekovom mjestu u društvu...
Glagoli su višak
Publiku i kritiku osvojili ste neobičnim stilom pisanja. Glagoli prisutni u svojoj odsutnosti – kako kaže Jergović. Otkud ideja za bijeg od predikata u rečenici?
- Književnost je ono što je novo. Novo a k'o oduvijek da je bilo. Da je čekano. To je i u načinu i sadržaju vijest. I to vijest zauvijek. Iznenađenje. Inovacija. Imajući ovo u svom shvatanju pisanja tražio sam dugo kako napisati ono što me se tiče, a da meni samom ne bude lažno i konfekcijsko. Srž našeg rada, nas koji smo zavrli da napišemo roman pa i priču ili članak i cjeloživotnog premišljanja, stane u rečenicu. Svu tu našu muku, napor, pamet, traženje, čitanje, bistrinu, tupost svijet jednostavno iščita iz rečenice. Nerijetko i iz jedne poruke. Može se jedna-dvije pa i deset isfolirati, ali roman čija je snaga sadržana u rečenici ne može. Ja sam tražio način samog sebe uvjeriti da sam se ratosiljao viškova riječi, banalnosti interpunkcije, balasta utjecaja raznih vrsta i stupnjeva, pokušaja potkupljivanja čitalaca, svakodnevnog baljezganja i koječega drugog. Ono što ostane poslije poštenog čitanja i ispravljanja, a za mene je to najčešće skraćivanje napisanog, mora biti čvrsto a neprimjetno u konstrukciji. Mora biti iznad svega pošteno k'o i sve druge iskrene i smislene čovjekove nakane. U tom su mi glagoli najprije višak, školski fazon u rečenici. Ne kažem da drugi griješe što ih koriste, al' ja tražim slike. Slike koje će uvezane stajati jedna do druge bez potrebe za objašnjavanjem.
Vaši romani pokazali su da i kod nas postoji fenomen bestseler djela. Kako Vi doživljavate književnu bh. scenu? Imamo li umjetiničke vrline u pisanoj riječi?
- Književnost je stvar samoće i nepripadanja. Neslaganja i traženja vlastitog načina. Književnost kod nas je bolja od očekivanog. Mislim, zato što ne traži sistem već pojedinca kojeg ništa ne može zaustaviti. Jer se njome ne bave institucije ni slične organizacije udruženog rada. Nema nikakvih izgovora ni sklanjanja iza opće situacije. Ogromna većina svega objavljenog po svijetu je smeće. I u književnosti je tako. Istina je da imamo pristojnih prosječnih pored mase diletanata, a ima i par dobrih. Ima pisaca par. To je puno. Cijeli svijet nema puno pisaca za koje se to može puna srca i uvjerene pameti reći. Tako je i ovdje. Bolest evropske umjetnosti, a jedino me suštinski književnost, pa i njene izvedene forme kakva je film zanima, jeste ovisnost o vlastima i fondovima. Tu smo, nesreću, na evropskom nivou. Fondovi inekako ako su privatni pa još ako je to privatno zarađeno mimo saradnje s vlastima ili drugim ucjenama.
Džabne pare su nevolja, a tu je opet najgore kad vlast tuđim parama plaća bezvezne seljačke il hohštaplerske gluparije, da bi upisala nekakvu podršku kulturi napose književnosti i sakrila se i iza toga ko i iza socijale il poticaja privatnom poslu i koječeg drugog pogrešnog i lažnog. Bolest k'o i druge društvene laži. Ne može vlast podržavati umjetnost kakva je nesputana, slobodoljubljiva, pravdoljubljiva, u sve uključena nepotkupljiva književnost. Makar je takva kad valja. To je apsurd. Vlast zazire od pisaca kad takvi postoje, jer su nepotkupljivi, nezbunjivi. Ne igraju u kolu.
Zbog čega ste drugi roman objavili u vlastitom izdanju?
- Zato što sam, umoran od kojekakvih bezveznih poslova, htio napraviti nešto suštinski svoje. Sebi prilično. Mada sam pošao od zamisli o knjižari, to je na kraju ispala izdavačka kuća kao okvir za moje romane i pisanje i kao način da mogu štampati ponešto od onog što držim vrijednim. Toga nema tako puno. Koliko god je teško, nema prave zamjene, jer sloboda pisanja i objavljivanja, sloboda poduzimanja na kraju nisu prepoznate kao najvažnije i najspasonosnije mjere koje utječu na život. Na opću stvarnost. Mi smo društvo neiskorištene neprepoznate pa i necijenjene slobode. Slobode koja traži odgovornost i samostalnost. Ona jeste najteža, potpuno uznemirujuća, ali i najljepša i najvrednija stvar. U poduzimanju posla kao preuzimanju svog vlastitog života nema alternative.
Čekam Ademira Kenovića
Već neko vrijeme se najavljuje ekranizacija Vašeg romana „Kad sam bio hodža“. Kada ćemo biti u prilici pogledati Vaš roman?
- Svaki dan čekam tu blagu vijest da je konačno nezaustavljivo i vidljivo slikanje te priče u seriju i film. Odužilo se. Sam početak je o čemu razmišljam, a onda je kraj tek stvar upornosti koliko god para i tehnike. Navijam da bude to koliko sutra ozvaničeno i nepovratno. Ako ne sutra, a onda ovaj august koji mi je sav za dobre vijesti. Čekam da mi Ademir to javi. Uvjeren da sam napisao dovoljno drugačije da udruženo s Kenovićevim znanjem, željom, iskustvom i vještinom okupljenih uprizorivača, krojača crtača, hvatača zvukova, uslikavača, a ima i drugih masa, damo najbolje iz romana ojačano još novim rješenjima i nekim produbljivanjima.
Pišući scenarij kao da sam sebi otkrio još nešto dotad neosviješteno o likovima i događajima. K'o da su mi likovi opet pomogli. Toliko da mi žao makar dvojicu da lično ne odglumim, a veze s glumom nemam, koliko se može nemat'.
Vaš drugi roman „Ko sam ti ja“ napravio je otklon od ratne tematike. Smatrate li da je bh. umjetnost previše prožeta tom tematikom?
- Umjetnost u naivnijim pokušajima nerijetko ide stranom na kojoj se otpor čini manjim, a rezultat ostvarljivijim. Ima ta doza naivnosti u pristupu da su teške teme kakva je rat već gotove priče kojima boba treba da se uobliče i svojom težinom djeluju na čitaoce. A to nije tako. Stvarnost se opire olakom opisivanju. Život bježi od banalnosti. Silni su pokušaji u koječemu da se tek tako opriča nesreća i time sebi nešto priskrbi. Rat je teška građa, koliko je i svaki dan života težak i neuhvatljiv za trpanje u zadati okvir. Ja nisam pisao o ratu. Ustvari, izbjegavao sam tu temu. Ona mi se, naprosto, prepriječila između dvije slike jednog krova u sarajevskom aerodromskom naselju tako da sam, da bih došao na tu sliku u martu devedeset šeste, morao proći kroz masu slika između. To je. U drugom romanu sam hvatao život dvadeset godina poslije rata određen iskustvom opisanim u prvom romanu. Karakter vodi u sukob. Život je sukob. A pošten čovjek obavezan je i poznatom mu i nepoznatom prošlošću. Za mene je karakter sudbina i o tome pišem. Hvatam lik čovjeka koji od mene uzima šta hoće da bi mi nešto vratio ako ga uspijem opisati na njegovom meni vidljivom a nepredvidljivom putu.