Kada zakoračite u Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida, u mislima ćete se vratiti u devedesete godine. Puške, šljemovi i granate podsjete na opsadu Sarajeva, a improvizirane alatke civilnog stanovništva na borbu za goli opstanak.

Sarajlije su u teškim ratnim vremenima do perfekcije savladale ispit umijeća preživljavanja, pravili su pitu od ničega, majonezu bez jaja, paštetu bez mesa... Specijalitet su bili ćevapi od ''ikara'', napravljeni na improviziranoj peći. Neki nisu uspjeli, život im je okončan u redu za hljeb, a njihove lične stvari: odjeća i obuća danas stoje u ovom muzeju.

Među najpotresnijim eksponatima su lični predmeti djece, igračke, stranice iz školskog dnevnika.

Krv se ledi kada uđete u prostoriju gdje su izloženi predmeti pronađeni u masovnim grobnicama - novčanici, lijekovi, olovke, ključevi, zdravstvene knjižice, lične karte, pa čak i dječija cucla.

U Muzej rijetko svraćaju Sarajlije, jer im teret prošlosti još stoji nad glavom. Strani turisti se zanimaju za ratna dešavanja i sudbine mnogih ljudi koji su donirali lične predmete.