Pokušavam da razumijem, a da ne sudim. Vodim se i onom pravničkom da niko nije kriv dok mu se ne dokaže krivica. No, činjenica da su vodeći ljudi Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992.-1995. stali u istu rečenicu s malverzacijama, prevarama, falsificiranjem karata stvara mučninu, gorčinu i sramotu.

Teško je i pomisliti da je iko do sada mogao doći na ideju da zaradi preko žrtava. U sarajevskom Muzeju čuvaju se najtananije, najintimnije, najosobnije stvari onih koji su zauvijek obilježeni ratom, brutalnošću, genocidom, pogromom. Svetinje dakle. Pismo djevojčice koja nikada nije vidjela oca, odjeća pronađena u masovnim grobnicama, skinuta sa žrtava u identifikacionim centrima, koja miriše na zemlju, ispod koje su ležali godinama, u nadi da će ih najmiliji pronaći, dostojno ukopati. U Muzeju su fotografije sretnih porodica, koje više nikada neće biti sretne ni zajedno. Satovi koji su žrtvama otkucavali posljednje minute života. Svjedočanstva života i svjedočanstva smrti.

Između tih stravičnih i nijemih dokaza zločina i genocida u ratu, u miru se odvijala prava drama. Zločin također. Teško je shvatiti da je neko odlučio prodavati duple karte posjetiocima koji su došli odati počast žrtvama, naplatiti, a pare strpati sebi u džep. Još je teže pretpostaviti kako su se u tom udruženom zločinačkom poduhvatu dogovorile kolege da se rastaljuju. Između sebe, pa i porodično, kako stvari stoje.

A onda je opet puklo na neraščišćenim talovima, pa i porodičnim odnosima. Sin, otac, brat... pokoja ljubavnica, kako stvari stoje. Pa na vidjelo izlaze stanovi, fiktivni računi, falsificirane karte. Javnost je šokirana, ali javne reakcije nema. Šok je zaista preveliki.

A kako i ne bi kad jedna mrlja može zaprljati čak i veliki okean. I baciti sumnju na sve dobre namjere, na dobra djela, na planove kako se mora čuvati i sačuvati svako sjećanje na zločin.

Zato ne treba zaboraviti ni ovaj najnoviji. Jer drugačije se i ne može nazvati kad žrtvu hoćeš poniziti i po drugi put!