„Jest ćemo i korijenje ako treba, ali se nećemo odricati suvereniteta.“ Iako se ova izjava krivo pripisala Slobodanu Miloševiću, njen autor je zapravo Crnogorac Branko Kostić, bivši član Predsjedništva SFRJ pred njen raspad i veliki pobornik Miloševićeve politike i srpsko-crnogorskog zajedništva u vremenu raspada Jugoslavije.
Riječi su, razumljivo, pripisane Miloševiću jer su postale svojevrstan lajtmotiv zločinačke politike koju je vodio prema susjedima, kao i autodestrukcije u koju je odveo vlastiti narod.
Korijenje je gotovo postalo ono što su građani Srbije u devedesetima morali početi jesti. Usljed teških sankcija koje su ovoj zemlji nametnute nakon agresije na BiH i Hrvatsku, društvo se suočavalo s de facto kolapsom, a zemlja se do danas u potpunosti nije ekonomski i demografski oporavila.
- Sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne čine ništa - zaključio je u 18. stoljeću irski filozof Edmund Berk (Burke).
I dok je Milošević sve vrijeme imao donekle jak otpor u Srbiji, ali ni približno onome što je bilo potrebno, sulude Dodikove politike gotovo da nisu naišle ni na kakvo istinsko protivljenje. Opozicija koja ga je i napadala, to je najčešće činila s pozicije da njegovo srbovanje nije dovoljno principijelno i iskreno.
To što je RS konfrontirao sa Zapadom, družio se s Putinom i Lukašenkom, vrijeđao strane ambasadore, završio na crnoj listi, donosio neustavne zakone, vrijeđao Bošnjake, najavljivao otcjepljenje, to mu se sve računalo kao općenacionalni plus.
Zbog tog plusa i podrške takvih politika kompanije iz RS dospijevaju na crne liste, računi se blokiraju, krediti se ne odobravaju, investicija nema zglave, desetine kompanija su već propale, a sada i najviši dužnosnici manjeg entiteta priznaju da im prijeti ekonomska katastrofa.
A zbog čega tačno? Je li vrijedilo šutjeti? Je li ukusno korijenje?
