U Gradačcu je jučer mirnim protestom obilježena godina od svirepog ubistva mlade Nizame Hećimović. Taj stravičan zločin, koji je monstrum Nermin Sulejmanović uživo prenosio na društvenim mrežama, užasnuo je javnost u BiH i regionu.
Nažalost, silne diskusije o femicidu, ukazivanje i otkrivanje brojnih propusta u sistemu zaštite od nasilja u porodici, protesti i demonstracije aktivista i građana, apeli i upozorenja stručnjaka nisu spriječili val slučajeva ubistava žena koji je uslijedio. Od tada je počinjeno, čak, 13 slučajeva femicida.
Poslije Nizame ubijeno je još 13 žena. Gotovo svih 13 ubile su njima poznate osobe, a čak njih devet usmrtili su muževi!
Ti podaci su zastrašujući i krvava su slika naše zbilje. One koja pokazuje da smo i dalje vezani za patrijarhat i da ovdašnje žene, supruge, majke, sestre, kćerke, godinama tlače porodični nasilnici. Pa, kada se zna da je samo u godini ubijeno 13 žena, koliko li je, tek, njih koje se zbog srama i etiketa odlučuju na šutnju i podnošenje svojih tlačitelja?
Iako tužilaštva, sudeći prema dosadašnjoj praksi, gotovo u pravilu za nasilnike traže pritvor, a sudovi ekspresno to podržavaju, nažalost, u konačnici pravosuđe za takve slučajeve nema adekvatan odgovor. Nasilnicima se izriču vrlo blage simbolične kazne.
Kako, naprimjer, objasniti to da sudovi među olakšavajućim okolnostima nasilniku uzimaju u obzir to da je porodičan čovjek, otac jednog ili više maloljetne djece, nezaposlen ili, čak, korektno držanje optuženog?! Više desetaka pritvorenih nasilnika bilo je u proteklih godinu, ali pravomoćne presude javnosti su gotovo nepoznate. A, nakon svakog novog ubistva žene krene priča o kaznenoj politici i o femicidu za koji nadležni kažu da ga kao zasebno krivično djelo nema potrebe tretirati. Jer, kao u zakonu već postoji. Možda nekome smeta ta riječ, ali, zar nije vrijeme da se onda počne prevenirati? Da nam žene kao žrtve nasilnih muževa, pod broj jedan, prestanu puniti stupce crne hronike.
