Eto, prođe i ovaj 8. mart, Međunarodni dan žena. Svjedočili smo, kao i svake godine, ulicama zakrčenim prodavačima cvijeća, neshvatljivim gužvama kod frizera i salonima za razne vrste uljepšavanja te na koncu dana ponudama za „nezaboravan“ praznični provod u nekom ugostiteljskom objektu.
Mnoge žene, sređene od glave do pete, paradirale su ponosno s karanfilom u ruci, sretne zbog te neke svečarske atmosfere.
Da li je ovaj praznik uopće zamišljen da se obilježava na ovaj način? Da li je vrijeme za slavlje? Gdje su danas žene u bh. društvu? Koliko je odnos prema njima bolji ili gori nego što je bio ranije...?
Šta se to slavilo? Možda to što su muškarci za iste poslove i dalje puno bolje plaćeni od žena? To nije tako samo u našoj zemlji, taj problem seže do bogatog i sjajnog Holivuda. Slavne glumice multimilionerke dižu glas, bune se, a kod nas se šuti.
Žene se na istim pozicijama kao muškarci suočavaju s raznim vrstama diskriminacije, ponižavanja, mnogim poslodavcima padne mrak na oči kada ostanu trudne... Koliki je omjer između žena i muškaraca na rukovodećim pozicijama?
Šta se to slavi? To što žena dobije šamar kada se usudi upitati za plaću, možda?
Šta se slavi u zemlji koju potresaju brutalna ubistva žena?
Dan nakon 8. marta ostao je taj uvehli cvijet, možda pravi simbol položaja žene u današnjem bh. društvu. Tog 8. marta svima su usta bila puna žena, a danas je već druga priča. U općoj primitivizaciji društva žena izvlači poprilično deblji kraj.
Za početak, nježniji spol bi se trebao podsjetiti kako je zapravo nastao ovaj praznik, kada i zbog čega su žene digle glas. I ništa neće pasti s neba, kao što nije padalo ni ženama koje su dizale glas još na početku 20. stoljeća. A gdje smo mi koje smo duboko zagazile u 21. stoljeće? Odgovor na ovo pitanje bio bi vulgaran i svakako ne za novine.
