Nikad više! Tako je bilo prošle godine kada je Armin Berberović pregazio dvije mlade doktorice na Marindvoru. Jedna je preminula odmah, druga nakon nekoliko mjeseci. I? Digla se, opravdano, kuka i motika. Tužilaštvo, policija, narod, vlast, opozicija. Svi. Nikad više i dokle više! Uplakani, zabrinuti. A samo porodice znaju kako im je.

Ali, da nema suđenja, niko ih se ne bi ni sjetio. Ni Azre, ni Alme, ni Emire Maslan, koju je lani ubio nevjenčani suprug Anel, i to pred djetetom. Bilo, prošlo, još jedna žrtva femicida. Još jedna nevina duša. I tako redom...

I šta je s ubijenom Nizamom Hećimović? Brutalnošću kojoj je svjedočio cijeli region. Užas, stravično, pomahnitali ubica ubistvo prenosio uživo, “vrištale” su naslovne strane novina, portala. I?

Februar 2024. godine. Cvijeće za ubijenu Amru Kahrimanović. Javnost ogorčena. Tuzla zavijena u crno. Ubica policajac. Naoružan na godišnjem odmoru. Pijan. Čak 17 metaka je ispalio iz pištolja. I? Još jedna nevina žrtva, žena, majka, supruga. I opet isto, dokle više, nikad više? Do ponedjeljka svi ćemo zaboraviti i Amru. Kao što smo zaboravili mnoge.

A ubice Armin, Elvis, Anel... Pomahnitali Nermin Sulejmanović. Kada ih osude i presude, nećemo se sjećati ni njih. Pamtit će ih novinski stupci i arhiv. Linkovi.

A sistem, država, društvo? Gdje živimo, u šta se pretvaramo? Kakvu djecu odgajamo? Kakvo smo bolesno društvo postali? Zločini, ubistva, crna hronika i sivilo za sivilom. Sve to gledaju djeca. I čemu se nadaju, kakva ih budućnost očekuje? Živimo u zemlji ubica, poremećenom društvu. A svi smo krivi. Na djecu i njihove potrebe zaboravljamo, starije ignoriramo, bolesne guramo u stranu. Zato nam je i jeste ovako – sve bolesno.