Niz prilika imala je ova zemlja u posljednjim decenijama da iskorači prema Evropi i demokratskom dijelu svijeta, a na većinu njih se danas gleda kao na propuštene, propale i zauvijek izgubljene.

„Aprilski paket“, „prudski proces“, „butmirski proces“... samo su neke od neiskorištenih šansi da, uz svesrdnu podršku međunarodne zajednice, BiH reformira Ustav, barem djelimično promijeni nakaradna dejtonska rješenja i Izborni zakon kojim ova država diskriminira vlastite građane.

Novu priliku ova mala, posvađana, u međunarodnim okvirima nebitna zemlja, vjerovatno ne bi ni dobila da se u Briselu i evropskim prijestonicama nisu upalili alarmi pred iznenadnom ruskom agresijom na Ukrajinu i velikim ratom na tlu Evrope kojem niko ne može predvidjeti kraj.

Poput otoka unutar EU i NATO-a, BiH, s nekoliko susjeda, predstavlja potencijalni izvor budućih nestabilnosti, pa nas uporno i sve snažnije Evropa poziva tamo gdje i pripadamo. Kao učitelj neposlušnom đaku daje lekcije, postavlja pitanja i šapuće odgovore, povremeno prijeti da će nas poslati u ćošak, a zatim nudi i izdašnu novčanu nagradu, pokušavajući iz nas izvući barem malo pameti i dostojanstva, pa da makar s „mršavom dvojkom“ zaslužimo upis u drugi razred.

Imamo još jednu šansu, konkretne zadatke i malo vremena da ih ispunimo. Vrlo dobro shvatamo da nesvrstani više ne postoje, da nam mjesta, osim u EU, nigdje nema i da se ovako pretvaramo u zemlju staraca, beznađa i pustoši, čiji gradovi ostaju bez ljudi, a onda i banaka, autobuskih linija i pred našim očima se gase. Ako zaista ne razumijemo, onda smo i zaslužili da ostanemo u ćošku.