Teferič znači zabava, veselje, izlet u prirodi, često praćen muzikom, pjesmom, igrom, plesom, ašikovanjem...

Na Čevljansko polje za vikend pohrlile su hiljade i hiljade građana željnih zabave, rahatluka na jedan dan, pazarenja po jeftinijim cijenama, ića i pića.

A šta su oni koji sebe smatraju „višom klasom“ uradili? Stavili na stub srama čovjeka čije su fotografije osvanule na društvenim mrežama dok se vozio na ringišpilu, koji nije radio ništa drugo nego se zabavljao. Dakle, radio upravo ono što je bit teferiča.

Malograđanstvo nije bilo na Čevljanovićima, ono živi u svakome od vas koji ste se i na trenutak podsmjehivali nekome što je na nekoliko sati po strani ostavio svoje brige i odlučio promijeniti svoju svakodnevicu.

Osuđujete zbog istih stvari koje radite u centrima gradova, kojekakvim klubovima uz pjevaljke, kako ih nazivate. Ali to je emancipiranost, zar ne? Dok ćemo ljude na teferičima, koji su, „by the way“, tradicija naših naroda, nazivati seljačinama, jer je to bit džetseterskog života u Bosni i Hercegovini. A on je gotovo pa izumro!

Ne živite u „Sex i gradu“ i s divama poput Keri Bredšou (Carrie Bradshaw) ili muškarcima njenog života, gospodinom Facom. Živite u zemlji naroda, gdje je čovjek kao takav na prvom mjestu. To je činjenica jer, ma koliko mi željeli biti u Njujorku, Londonu, Madridu, Briselu, rođeni smo u Bosni, državi čovjeka, teferiča, narodne muzike, sevdalinke, dobrih domaćih jela i pića.

Iskren osmijeh još anonimnog čovjeka u ljudima koji su suprotnost od svega iznad navedenog izazvao je zavist, onu pozitivnu, jer je uspio sumornu stvarnost ostaviti po strani.

A vi se stidite zbog sposobnosti da svoje nezadovoljstvo životom iskaljujete na čovjeku, i to preko tastatura.