Iz različitih pravaca traju napadi na predstavnike međunarodne zajednice u BiH, od sudija u Ustavnom sudu BiH, do ambasadora SAD i Velike Britanije i visokog predstavnika Kristijana Šmita (Schmidt). S manjim ili većim intenzitetom, verbalni projektili ispaljuju se i iz Banje Luke, Mostara, ali i Sarajeva.
Trojac bez kormilara, koji je ovu zemlju vodio godinama i doveo nigdje, mijenja samo ugao pod kojim gađa institucije od kojih, u najvećoj mjeri, zavise stabilnost, mir i budućnost ove zemlje.
Pogubljeni Milorad Dodik rado bi protjerao strane sudije iz Ustavnog suda BiH, a s njima i visokog predstavnika, jer to su dvije adrese koje mu stoje na putu neograničene moći, rasturanja države i rasipanja onog što je ostalo od njenih bogatstava. Bakir Izetbegović nikako da podvuče crtu i suoči se s vlastitim greškama, pa za gubitak vlasti, a pritom i za još mnogo toga, nastavlja kriviti strance.
Dragan Čović dodaje „granate“ i nikako da se otvoreno i do kraja ogradi od svog prijatelja i političkog saveznika koji ovih dana snažno udara u sporazum zahvaljujući kojem smo dobili šansu da za stolom, a ne u rovovima, rješavamo probleme. Sinhroniziranost trojice „minobacačlija“ posljedica je činjenice da su vlast i moć zajednički motivi, a stranački interesi ispred naroda i države.
O angažmanu stranaca u BiH, u ratu i kasnije, o njihovoj odgovornosti za sve što (ni)je urađeno ili što bi danas trebalo uraditi, mnogo toga bi se moglo kazati, ali potrebno je najprije krenuti od odgovora na pitanje zaslužujemo li mi uopće više?!
Zaboravili smo vrijeme snažne podrške svijeta i da ukupan iznos međunarodne pomoći nikad nismo uspjeli ni izračunati. Od poslijeratne izgradnje, uspostave institucija, ne pamtimo da se ni oko pasoša, registarskih tablica, danas svima drage KM, nismo mogli dogovoriti. Bilo je promašaja, ali i perioda u kojem su čete secesionista u jednom danu smjenjivane, a posebno je pitanje koliko bi ratnih zločinaca završilo iza rešetaka bez SFOR-a i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu.
