Desne ruke Slobodana Miloševića, šef državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i komandant njenih specijalnih snaga Franko Simatović optuženi su na po 15 godina zatvora. Osuđeni su za učestvovanje u udruženom zločinačkom pothvatu koje je dovelo do zločina u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i Trnovu.
Na ovaj način konačno pravno imamo potvrđeno i pravomoćno utvrđeno ono što smo znali: da je najuže rukovodstvo Srbije organiziralo zločine širom BiH i učestvovalo u njima.
No, pravni mehanizmi koje Bosna i Hercegovina može dalje pokretati protiv Srbije, i pored ove presude, prilično su skučeni.
Propast revizije presude za genocid iz 2017. ostat će vječiti krimen tadašnjeg člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Iako je lider SDA u međuvremenu nudio brojna nemušta objašnjenja za propast revizije, svaljujući svu krivicu na svoje savjetnike koji su ga “pogrešno savjetovali”.
Ipak, čak ni Bakir nije toliko glup, a hronologija poteza jasno pokazuje da se od početka ciljano išlo na to da revizija propadne.
Zašto je Izetbegović čekao punih 10 godina da pokrene pitanje revizije, zašto je čekao posljednji dan pred istek tog roka da preda zahtjev, zašto se pravio lud kada je bilo jasno da je Sakibu Softiću davno istekao mandat i da nije imao legitimitet da predstavlja državu, zašto je prethodno slao emisare u Beograd da potvrde Vučiću da od revizije neće biti ništa, pitanja su na koja adekvatne odgovore tek trebamo dobiti.
Ti su odgovori možda mnogo dublji od trenutnih političkih veza. Njihov trag vodi možda i mnogo dublje u prošlost, do onih veza koje su za stolom crtale karte i dijelile BiH dok je narod prolijevao krvi i bio masovno ubijan u jednom, moguće je, izrežiranom ratu u kojem režiserska klapa možda vodi upravo do Stanišića i njegovih najbližih saradnika.
