Nakon pandemijskih i inih višegodišnjih pauza pojedini sindikati prvomajske proslave pomalo stidljivo vraćaju u gradske parkove, gdje će, kako to tradicija nalaže, za Praznik rada građanima i radnicima biti podijeljene porcije graha.

Tako će u zemlji u kojoj skoro polovina građana živi na granici ili ispod granice siromaštva i u kojoj piletina samo što nije postala luksuz prvomajski grah za mnoge biti baš praznik.

I dok će se, eto, u pojedinim gradovima organizirati proslava uz grah i reći nam da sindikalne aktivnosti ipak nisu zamrle, činjenica je da smo zaboravu prepustili Prvi maj i njegovo istinsko značenje. Pravo na pošteni rad i mogućnost života dostojnog čovjeka odavno ne stanuju u BiH. 

U ovoj zemlji više od polovine radnika dobije plaću nešto višu od 600 KM. Nije da su se pomirili s tim, ali u toj borbi za veća primanja svjedočimo razjedinjenosti i okretanju radnika jednih protiv drugih, a i sindikalnih organizacija. Živjeti od prosječne plaće u BiH je skoro pa nemoguća misija. Trebalo bi vidjeti koliko je porodica u kojoj su zaposleni punoljetni članovi. 

Ništa novo, reklo bi se, kao što nam je odavno postalo svejedno to što iz godine u godinu zemlju napuštaju svi, a najviše mladi, sposobni, perspektivni.

Koga je zabrinulo to što je BiH u posljednjih devet godina napustilo skoro pola miliona ljudi? Samo prošle godine je iz BiH otišlo 170.000 naših sugrađana. Za neke su to možda samo suhoparni brojevi, ali svi oni nose lične priče ispisane političkom situacijom, društvenom nebrigom, stranačkim zapošljavanjem i kadroviranjem...

Svi oni, posebno mladi i perspektivni, odlaze u potragu za boljim životom. Svjesni da ni oni, a ni njihovi očevi i majke ne mogu kvalitetno živjeti od svog rada, a da im se pri tome gaze radnička prava, odlučili su mahnuti takvom životu.

Ili, jednostavno, ne žele životariti pa dočekati penziju od koje je pitanje kada će i koliko će moći kupiti voća, a kada meso za ručak i koliko će puta pojesti grah, uz koji smo tradicionalno i ponosno proslavljali Prvi maj.