I dok su Kremlj i ruski propagandisti godinama prije agresije na Ukrajinu plasirali teze o NATO-u koji putem ove zemlje ugrožava njihovu sigurnost, istina je upravo suprotna - Ukrajina je danas žrtva agresije baš zato što nije dio NATO alijanse.

Rat u Ukrajini je dokaz da je zapadni svijet napravio debelu grešku kada je zakočio procese širenja svoje alijanse, zadovoljavajući se tim da liberalna demokratija stane na granicu između srednje i istočne Evrope. Nakon neuspjeha u Afganistanu i Iraku, olako se pristalo na realističku kaljužu balansa moći između različitih sistema, između demokratija i autokratija.

No, problem je, kao što nam bezbrojni historijski primjeri pokazuju, što pokušaji "balansiranja" između autokratija i demokratija, prije ili kasnije, vode do napada na potonje od prvih, čim osjete njihovu slabost.

Ukrajinci plaćaju cijenu agresije i razaranja zbog svoje većinske volje da, za razliku od Rusije, postanu demokratija i okrenu se Zapadu.

Zapad je, srećom, odgovorio žestoko i odlučno stao uz Ukrajinu. Teške sankcije će, izvjesno je, ekonomski uništiti Rusiju, a čini se da zapadni političari polako shvataju da vrata EU i Zapada moraju biti otvorenija.

Putin može dobivati bitke, možda će čak i u Kijev ići, ali rat vodi protiv Zapada, neuporedivo nadmoćnije civilizacijske sile, koji ne može dobiti.

Treba razmišljati dugoročno - šta poslije Putina - te odškrinuti vrata ideji da se i Rusiji sutra ponudi mogućnost da postane dio liberalno-demokratskog poretka, procesa koji je ova država stidljivo započela početkom devedesetih, a onda se opet strovalila u diktatorsku kaljužu.

Ma koliko danas zvuči kao utopija, jedini način da u svijetu trajno zavlada mir jeste da u njemu zavlada liberalna demokratija. I Zapad ne bi trebao postavljati vlastite kočnice ka tom cilju, posebno ne državama koje su već nebrojeno puta iskazale spremnost da budu njegov punopravni dio, poput Ukrajine, ali i Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova.