Dok skoro svakodnevno slušamo o tome kako su plaće sve manje, a troškovi sve veći, vlasti uglavnom šute. Aktuelna je priča o odlascima, ali ni tu nema velike sekiracije. Krcati autobusi zauvijek odnose generacije, ali ni za to nikoga nije briga.
Ostaju da boluju majke, očevi, prijatelji, a odlazak radne snage zabrinjava i poslodavce. Prepuni su oglasi, konkursi se samo redaju. Vape za zidarima, tesarima građevinarima… traže se stručnjaci svih profila, nema medicinskog kadra, nedostaje zanatlija, pekara, ljekara, apotekara...
Ovih dana javljaju se ugostitelji, koji vape za radnicima, konobarima, kuharima... Prvi je problem što ih na tržištu odavno nema dovoljno, a drugi što, uz rijetke izuzetke, većina neće da radi za male plaće. Zna se da je u ugostiteljstvu posao težak, radi se dugo, teško, riječ je i o napornom poslu. Slobodni vikendi su rijetki, praznici još rjeđi. Treći je problem što su neke turističke zemlje, pa i one u našem susjedstvu, već prethodnih sezona kaparisale naše ugostitelje pa ih već rezervirali za posao čim sunce grane.
Ovdje se svi dovijaju kako umiju, znaju i mogu pa se često desi da radnici rade nacrno, plaće se ne isplaćuju redovno, nema govora da se može pomišljati na napredovanje ili unapređenje.
Radnici sa prostora bivše Jugoslavije za Njemačku su među najprihvatljivijima, najobrazovanijima, najvrednijima, a kažu i najsposobnijima. Njima su otvorena sva vrata i u drugim zemljama Evrope. Zato su prazni veliki gradovi, sela su odavno ostala pusta.
Od kukanja niko nije zaradio ništa, ali naša svakodnevna jadikovka pokušava biti alarm (ako već nije kasno) za usnule odgovorne, nadležne i one koji trebaju vršiti pritisak na vlasti. Nekoliko kratkoročnih mjera može donijeti dugoročne rezultate. Za početak, da dobijemo makar mali signal da je do tvrdih ušiju odgovornih stiglo meko upozorenje da ovako više ne može.
