Sjećate li se Ruande? Devedesetih godina prošlog stoljeća, siromašnu zemlju iz srca Afrike također je uništio užas genocida. I tamošnja su zvjerstva višestruko dokazana u Haškom tribunalu, kao i na lokalnim sudovima. Tokom masovnih sukoba između brojnijih Hutua i opremljenijih Tutsija, stradalo je milion nedužnih ljudi. Bio je to, kako se kaže, dunjalučki džehenem.  

Za razliku, međutim, od bosanskohercegovačke, vlast u Ruandi poslije krvavih događaja djeluje i radi odgovornije. I isključivo služi napretku vlastitih državljana. Zato u prethodnih četrnaest godina ova zemlja ostvaruje uvjerljivo najveći ekonomski rast na planeti. 

Zatrpali su ratne rovove, zakonom zabranili širenje šovinizma, sankcionirali odgovorne za najteže zločine da bi potom zajedno i skupa bivši neprijatelji počeli stvarati konkretne pretpostavke za normalniju budućnost.

Nedavno su, zamislite, lansirali i satelit u svemirsku orbitu kako bi besplatnim internetom povezali obrazovne ustanove te stvorili adekvatne pretpostavke za kvalitetnije obrazovanje. Projekt je državu koštao skoro dvije milijarde dolara. Konkretni rezultati masovnog opismenjavanja ljudi već su itekako vidljivi. Nekad je, tako, više od polovine populacije bilo nepismeno. Danas većina mladih govori najmanje dva svjetska jezika.

Ruanda je, osim toga, neprikosnoveni afrički turistički lider, a Kigali spada među najsigurnije glavne gradove u svijetu. Ništa, dakle, nije k'o u bh. filmu. Gdje glavne političke uloge igraju teški negativci. Što bi rek'o neprolazni Boro Stjepanović u Oskarom nagrađenoj “Ničijoj zemlji” Danisa Tanovića - Da vidiš stanje u Ruandi...