Višestruki ulični performans nepoznatog autora u Livnu, sa zapaljenim svijećama, zvijezdom petokrakom i (polu)glavušama Dragana Čovića i Željka Komšića, lucidna je ilustracija permanentnog stanja očaja prouzrokovanog političkim sredstvima.
Prije dvije godine, livanjski mladić Frano Krišto umalo je fasov'o robije jer se usudio lansirati kamenčić u dvorište kuće nedodirljive prezimenjakinje, poznate proračunske hanume Borjane. Očekivano, HDZ-ovka je Franinu bezazlenu reakciju podvela pod terorizam i ugrožavanje sigurnosti. Naknadnom istragom ustanovljene su tek lakše tjelesne ozljede jednoj od stotinjak gladiola stacioniranih u cvjetnom vrtu šefice Državnog parlamenta.
U međuvremenu, Livno je postalo đuturumski grad. Suočeni s hroničnim kokuzlukom, mladi su zbrisali na četiri strane svijeta, bez ikakve želje da se vrate kući. Stoga je združeno ismijavanje Čovića i Komšića (koje će se sticajem slučajnih okolnosti ukazati dvadeset i četiri sata uoči zvaničnog pristupanja Demokratske fronte u nacionalistički savez SDA-SNSD-HDZ) potpuno razumljivo, opravdano i ljekovito!
Postavlja se, dakle, pitanje je li zbilja moguće da vladajući kleptomani smatraju kako im priča nije provaljena, da još ima dovoljno naivnih budala koje će upecati na ublehaške parangale? Ne vjeruju valjda da narod ne zna za čiji (bankovni) račun decenijama prodaju maglu pod bubrege, dok u tišini kabinetske zavjetrine sklapaju neprincipijelne dogovore? Kao i u svakoj političkoj prevari, sukobe će efikasno prevazići podjelom osvojenog plijena, a posilne kadrove dislocirati u ministarske i direktorske fotelje, upravne i nadzorne odbore.
Upravo zato livanjski je performans nepoznatog autora neobično koristan za budućnost ove zemlje. Jer, dok se konačno kolektivno ne otrijeznimo i ne pomirimo s činjenicom da su Čović i Komšić isto lice politike, dotle ćemo biti pogodna moneta za frontalno potkusurivanje i taldžijsko rastaljivanje složne braće na budžetskim jaslama. Sve drugo providna je, šuplja, nacionalistička propaganda...
