Osamdesetih godina prošlog stoljeća, Dragiša Buca Pavlović bio je predsjednik Gradskog komiteta Saveza komunista Grada Beograda. Zbog progresivnih i principijelnih stavova u rješavanju političke krize na Kosovu (generalne probe za smrt Jugoslavije), on će skončati kao jedna od prvih žrtava Slobodana Miloševića. Opasne namjere podivljalog predsjednika CKSK Srbije i velikosrpskih akademika iz SANU-a, Pavlović će osuditi u autorskoj knjizi „Olako obećana brzina“.
Nije trebalo dugo čekati da postane meta brutalnih napada medijske režimske giljotine. Tadašnja „Politika“, recimo, ponajviše je zaslužna da se nesretnik na kraju pomiri sa sudbinom, potpuno nestane iz javnosti, a ostatak života provede u samoizolaciji i dobrovoljnom kućnom pritvoru. Nakon što ga je režim doslovno uništio, Pavlović umire 1996. godine, više gladan nego sit, napušten od većine nekadašnjih prijatelja i saradnika. Istovremeno, njegov se dželat, nakon tri izgubljena, spremao za četvrti rat!
Sudbina Buce Pavlovića jeste tragična, ali je i poučna. Upozorava nas kako prolaze ljudi koji ne spuštaju glavu pred totalitarnim režimima, njihovim osvetoljubivim čelnicima i pobočnim medijskim egzekutorima. Korisno je o tome promišljati dok ovdašnje pobjedničke, vječito vladajuće stranke, prijete i reže, zlokobno najavljujući „neka nova rješenja“. Pritom je korištenje argumenata sile namijenjeno izdajnicima iz šarolikih društvenih slojeva, političkim neistomišljenicima, nepodobnicima iz „raznih domena“. Nažalost, ponekad javno čak i cijelim narodima, kao što je to bh. Hrvatima ovih dana priredio bahati šef SDA.
Žalosni su i jadni, dakle, izborni pobjednici koji, osim prijetnji, ništa konkretno nemaju ponuditi. Umjesto planova o formiranju buduće vlasti, borbi protiv siromaštva i spašavanju ugrožene države, Milorad Dodik, Dragan Čović, Željko Komšić i Bakir Izetbegović radije dodatno truju atmosferu i plaše ljude - tužbama, spuštanjem u mezar, blokadama, otcjepljenjem, udaranjem po prstima, nosevima...
Sve su to, naravno, priče za malu djecu. Al', navodi o Pinokiju i istini ne piju vode na Balkanu. Jer, nakon svih izgovorenih laži, ovdašnjim izbornim pobjednicima ne rastu nosevi, već podrška mazohizmu sklonih glasača. Bankovni računi „čuvara nacije“ na red će doći nešto kasnije...
