Kanonada optužbi iz usta mahom besposlenih Facebook komentatora, pametnjakovića i moralista na dnevnoj osnovi od prije dva dana sručila se na grbaču majke čiju je rođenu djecu u Bihaću pobio njen rođeni suprug, odnosno njihov rođeni otac.

Sigurno niko od onih koji javnim uvredama i mahalanjem u majci traže krivca zato što je njen muž usmrtio njihovo troje nedužne djece, a onda digao ruku na sebe, ne zna kakav je život u četiri zida vodila ova porodica, kako su i od čega živjeli, jesu li imali šta da jedu...

Da li je iko od ovih što drže moralne vazove po FB-u spreman potvrditi da li je ubica vlastite djece Admir Sović bio mentalno (ne)uračunljiv. Ono što je on uradio, da se razumijemo, to normalan i odgovoran čovjek sigurno nikad uradio ne bi.

Admir Sović, nakon što je ubio svoje troje djece, presudio je sam sebi. Facebook „mudraci“, neodgovorni i mahalski „analitičari“ širom BiH, posebno oni iz bližeg okruženja ove nesretne porodice, trenutno se utrkuju ko će prije presuditi Admirovoj supruzi, odnosno majci nesretne djece Leili Sović. Zašto?

Šta je to u nama toliko pogano pa se, umjesto saosjećanja, utjehe i zabrinutosti trudimo da tuđu nesreću učinimo još većom i žešćom samo da bismo pokazali kako smo mi, eto, dobri, moralni i fini, a oni koje je nesreća pogodila loši i da su zato nesreću i zaslužili. Šta?! Kakvi smo to mi ljudi?

Ne postoji na ovom svijetu razlog da neko bilo čiju, a posebno svoju dječicu namjerno pošalje u smrt. To može samo zločinački ili neuračunljivi um. Svi drugi razlozi koje ovih dana emitira FB mahala, kao opravdanje onoga što je učinio nesretnik iz bihaćkog Malog Luga, pred tom činjenicom padaju u vodu.

Trud mnogih da presuđuju majci kojoj je gubitkom djece već presuđeno govori o nama mnogo više nego što mi mislimo. Najprije, nismo dobri ljudi, a onda sve ostalo.