Uobičajeno se civilizirani svijet prisjetio Srebrenice. Jer 11. juli najtragičniji je datum moderne Evrope. Povijesni trenutak kad je Zlo uvjerljivo trijumfiralo. Crna tačka 20. stoljeća gdje su ritualno i mitomanski ubili i posljednju nadu da, ipak, negdje u prikrajku, lijeno drijema i postoji neko nevidljivo i nedodirljivo Dobro, neka supermoćna “šesta flota” zadužena za čuvanje i odbranu ljudskog dostojanstva. I danas Zlo divlja balkanskim geografijama. Eno, poglavice mu još u Hagu. Keze se žrtvama, naslađuju njihovom mukom. Direktno, pred tribunalskim kamerama, svima u lice...

Za najveće medije u srbijanskom komšiluku o srebreničkom genocidu govore izvođači zločinačkih radova. Zlikovci i ubice pričaju, jadnatimajka! Od Tome Kovača do Vojislava Šešelja. Strašno je na šta liči Srbija pod Aleksandrom Vučićem. Zapuštena je to provincija u kojoj kretene sa posebnim potrebama mobiliziraju za najodvratnije poslove. Negiranje genocida njihova je specijalnost. I neki poseban monstruozni užitak.

Čega se pametan stidi, budala se ponosi, kaže narodna mudrost. Ovdje, kod nas, u prvim redovima suludi su rajkevasići i slična šovinistička gamad, koja je, eto, i poslije 23 duge godine u stanju i mogućnosti verbalno vrijeđati, kopati po bolnim ranama. Da je ovo zemlja morala, da je država od zakona i pravde, lajavcima bi preventivno montirali brnjice na njuške, a pristup medijima i društvenim mrežama najstrožije bi zabranili. Zbog mentalnog zdravlja nacije.

Još jedna godišnjica genocida je prošla, a poželjne ljudske katarze većine sunarodnjaka ubica i koljača iz jula 1995. na vidiku nema. Nažalost, zločin se isplati(o)! S tim su se pomirile čak i preživjele žrtve. Treba li se, stoga, nadati nekoj ljepšoj i sretnijoj budućnosti u Srebrenici? Možda je preteško prevaliti preko jezika, ali tamo, u našem gradu mrtvih, šanse su zauvijek izgubljene! Jer, jednom što je ubijeno, više ne može oživjeti.