Aleksandar Lukašenko pobijedio je 1994. godine, na prvim i do sada jedinim  demokratskim predsjedničkim izborima u Bjelorusiji.

Zakletvu je položio 20. jula 1994. godine i počeo prvi od pet predsjedničkih manadata.

Evropa i svijet su prošli velike transformacije tokom posljednjih četvrt vijeka dok je Lukašenko ostajao kao konstanta.

Međutim da li je to zaista tako? Vješti lider resursima siromašne države od deset miliona stanovnika koja graniči sa Rusijom, Ukrajinom i tri članice Evropske unije i NATO pokazao se beskrajno fleksibilnim pretvarajući svoju zemlju u knjiški primjer prilagodivog autoritarizma.

Na iznenađenje većine analitičara, politički novajlija Lukašenko se od samog početka pokazao kao mudar političar sa izuzetnim instinktima. U turbulentnim vremenima on je koristio konzervativizam u Bjelorusiji, čiji su građani ubjedljivo glasali protiv rasapada Sovjetskog Saveza na referendumu 1991. godine i često tražili stabilnost, ali morali da se zadovolje stagnacijom.

Održavajući ustavni referendum 1996. kojim je njegov mandat produžen do 2001, njegovi dekreti su dobili status zakona i on je stekao skoro potpunu kontrolu nad državnim budžetom. S ovakvim ovlaštenjima, brzo je uspostavio ličnu kontrolu nad svim ključnim institucijama, pravosuđem, izbornim komisijama, sindikatima, sigurnosnim agencijama i svim većim medijima.

Lukašenko je 2004. godine održao još jedan ustavni referendum kojim je ukinuo ograničenje predsjedničkih mandata i zaokružio lični projekat vertikalne vlasti.

- Ne smatram Lukašenka neuspjehom - kazao je politički analitičar i predsjednik opozicione Ujedinjene građanske partije Aleksandar Feduta.

Feduta je dodao da Lukašenko nikada nije ozbiljno mislio da "oživi Sovjetski Savez".

-Njemu je uvijek bilo neprihvatljivo da ga ograničavaju bilo kakve spoljne sile ili čak ideologije - kazao je on.

Kao predsjednik, Lukašenko je uspijevao da minimalizira nezadovoljstvo i protivljenje vješto primjenjujući pristup "štapa i šargarepe".

On je imenovao i zadržavao zvaničnike na svim nivoima na osnovu njihove lične lojalnosti njemu. Zvaničnici su vremenom naučili da se drže po strani i izbjegavaju intervjue. Čak i ljudi koji pomno prate dešavanja u regionu teško da u Bjelorusiji mogu da navedu ime nekog političara osim Lukašenka. Izbjegao je stvaranje vladajuće političke partije, politibiroa, ili bilo koje druge vrste institucionalnog autoritarizma koja bi mu mogla predstavljati prijetnju.

Nekoliko poznatih protivnika Lukašenka prosto su nestali. Pretpostavlja se da su oni svi mrtvi, ali njihova sudbina ostaje nepoznata.

Većina bjeloruskih građana i dalje zavisi od države. Uprkos pozivima međunarodnih kreditora i pojedinih Lukašenkovih savjetnika da reformira ekonomiju, država i dalje predstavlja oko 60 posto ekonomske aktivnosti. Odbacivanje privatizacije omogućilo je Lukašenku da izbjegne nezaposlenost i raseljavanje koje bi neizbježno vodilo reformama.

Također se pokazalo da je veoma vješt u suzbijanju istinskog nezadovoljstva javnosti. Kada su 2011. izbili protesti nakon povećanja cijena goriva, demonstranti su pohapšeni i kažnjeni, ali je Lukašenko lično naredio smanjenje cijena.

Lukašenko tolerira slabu proevropsku opoziciju, ali konstantno prati i trudi se da ona ostane podijeljena i bespomoćna. Privlačnost takve opozicije ograničava nekoliko faktora, uključujući i činjenicu da je većina Bjelorusa okrenuta Rusiji i da su svi svjesni da je promjena kroz strogo kontrolirane izbore nemoguća, dok je promjena kroz proteste opasna.

Ono što je ključno jeste da Lukašenko nikada nije dozvolio formiranje proruske opozicije. Mada ga često opužuju da je previše servilan prema Moskvi, Lukašenko je očigledno svjestan da bi pojedine Bjeloruse mogao zavesti neko ko je spreman da ode za korak dalje.

Odnosi Lukašenka i Zapada su se mijenjali u ovisnosti od potreba predsjednika. Tokom 1990-ih, kada je gradio poziciju lidera slovenskog naroda i kao zaštitnik Bjelorusije od zapadne "šok terapije" Lukašenko je bio poznat po svojoj antizapadnoj retorici i stavovima.

Međutim, suočen sa grubim ponašanjem Putina, Lukašenko je tražio priliku da izvuče korist od Zapada.

- On vjeruje da u modernom svijetu nije moguće biti u potpunosti nezavistan -  kazao je analitičar Feduta.

Krajem 2006. godine dogodio se jedan od najtežih "gasnih ratova" između Moskve i Minska, a 2007. godine Moskva je uvela namete na izvoz plina Bjelorusiji. Moskva je 2008. povela kratak rat protiv Gruzije i jasno pokazala Lukašenku da je spremna da primijeni silu prema bivšim sovjetskim susjedima. Tada je Lukašenko napravio neočekivan korak i posegao ka EU pridruživši se se programu Istočnog partnerstva. Popustio je stisak nad medijima i oslobodio neke od političkih zatvorenika.

Vješti predsjednik je 2010. dobio kredit od tri i po milijarde dolara od Međunarodnog monetarnog fonda kako bi finansirao razne populističke gestove, poput podizanja prosječne plaće u državnom sektoru na 500 dolara mjesečno, i sve to uoči izbora.

Međutim taj kratki medeni mjesec Zapada i Bjelorusije završio se kada je Lukašenko nadgledao brutalno gušenje demonstracija nakon izbora, uključujući i zatvaranje pojedinih kandidata koji su mu se protivili.

Dvije godine mlađi od Putina, Lukašenko će u avgustu napuniti 65 godina. Djeluje da je dobrog zdravlja i da vodi zdrav život često pozivajući Bjeloruse da slijede njegov primjer. Kazao je da će uskoro biti održani izbori i djeluje prilično uvjereno da će osigurati šesti mandat.

Ipak poslije 25 godina Lukašenka, mnogi u regionu se pitaju šta dalje u Bjelorusiji.

- Karakteristika autoritarnih režima je da odlazak lidera uvijek znači krizu. Nedavno smo vidjeli primjer Kazahstana, gdje je došlo do mirne tranzicije vlasti. Međutim, čak je i tranzicioni period izazvao krizu - kazao je analitičar Karbalevič.

Bjelorusija nema tradiciju nasljeđivanja vlasti, a Lukašenko nije gajio kult ličnosti koji bi olakšao transfer vlasti na nekog od njegove trojice sinova. Njegov najstariji sin, Viktor, je savjetnik predsjednika, međutim kao i ostali bjeloruski zvaničnici i on se drži po strani. Njegov srednji sin Dmitrij nema nikakvu javnu funkciju.

Lukašenko je povremeno vodio najmlađeg sina Kolju, koji sada ima 14 godina, na zvanična putovanja ali to nije nailazilo na dobar prijem kod Bjelorusa.

Posljednjih godina Kolja se rijetko pojavljuje u javnosti.

Moguće je da će Lukašenko biti pod sve većim pritiskom Rusije da pristane na ujedinjene.

- Spoljašnji igrači bi mogli ući u ring, kazao je za Radio Slobodna Evropa bjeloruski politički analitičar Vital Citankov.

Feduta predviđa da će Lukašenko u šestom mandatu pokušati da se pripremi za tranziciju reformirajući sistem koji je izgradio.

- On će sam modernizirati sistem tokom posljednjeg predsjedničkog mandata - kazao je Feduta.

Upravljanje odnosima sa Rusijom je također ključna komponenta Lukašenkovih četvrt vijeka na vlasti. Ubrzo nakon izbora 1994. godine, Lukašenko je predložio da vremenom dođe do ujedinjenja Rusije i Bjelorusije.

Analitičari kažu da je Lukašenko tada sebe vidio kao lidera te ujedinjene zemlje, smatrajući tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina preslabim rivalom.

Tokom poznatog samita u Moskvi 2002. godine, Putin je jasno kazao Lukašenku da bi model ujedinjenja značio da Rusija apsorbuje Bjelorusiju u okviru Ruske Federacije. Nakon toga Lukašenko je počeo polako da se povlači iz procesa integracija da bi ruski premijer izdao "Medvedevljev ultimatum", vezujući kontinuiranu finansijsku podršku Moskve Bjelorusiji za opipljivi napredak u procesu državne unije.

Od kako je Putin došao na vlast u Rusiji, bilateralni odnosi su konstantno bili "toplo - hladno" u zavisnosti od toga kako su diktirale ekonomske, političke i geopolitičke okolnosti. Lukašenko je često morao da žrtvuje ključnu bjelorusku imovinu u zamjenu za kredite iz Moskve. Rusija je 2011. preuzela kontrolu nad mrežom plinovoda "Beltransgas", a opozicioni politčari optužuju Lukašenka da prodaje Bjelorusiju, dio po dio Rusiji.

- Odnosi između Putina i Lukašenka su konstantna borba oko dužine povoca koji Putin daje Lukašenku - kazao je za bjeloruski opozicionar Anatolij Labetska.