Igranje na strah se uvijek isplati. Ako se neka opasnost dovoljno glasno, na sva zvona, razviče, onda skoro sve može proći - svejedno da li je riječ o faktičkom ukidanju prava na azil uvođenjem proizvoljnih gornjih granica broja izbjeglica ili o novom talasu proširenja EU na šest država zapadnog Balkana. Jer, čim je strah u igri, argumenti ne znače više ništa.
Kod planiranog prijema Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, BiH i Makedonije u EU riječ je, prije svega, o strahu. S jedne strane, poteže se privredni i politički utjecaj Rusije, Kine i Saudijaca na evropsko predvorje, a s druge, opasnosti koje su udomaćene u tim društvima i koje imaju utjecaj na ostatak Evrope: široko rasprostranjeni nacionalizam i populizam, sveprisutna korupcija, organizirani kriminal.
Proširenje kao manje zlo
A, pošto je sve to tako opasno po EU, onda zaključak EU komesara za proširenje Johanesa Hana (Johannes Hahn) izgleda bez alternative: ''Mi imamo izbor: da izvezemo stabilnost, ili da uvezemo nestabilnost.''
Han i ostali zagovornci ulaska zemalja zapadnog Balkana u EU ne govore o tome da taj korak Unije donosi nešto pozitivno, da je obogaćuje ili čak pospješuje. Ne, planirano proširenje je isključivo negativno motivirano: kao manje zlo, kao suzbijanje opasnosti, kao ograničavanje štete.
Ali, kako je svima jasno da ni jedna od ovih šest zemalja trenutno ni u snu ne ispunjava uvjete za članstvo u EU, onda se koristi jedna stara, poznata floskula: proces proširenja treba biti inspiracija za političke i privredne reforme. Drugim riječima: pristupni pregovori mogu napredovati samo ako ima napretka u tim zemljama.
No, dosadašnja iskustva s proširenjima EU na Istok pokazuju da je to samo jedna lijepa opsjena. Hrvatska ili Rumunija, Bugarska ili Mađarska: sve ove zemlje su u momentu prijema u EU bile nespremne, a kao članice EU nisu napravile značajan napredak. Jeste da su tokom pristupnih pregovora poboljšale po koji zakon - onako kako je to od njih traženo - jeste da su osnovale agencije za borbu protiv korupcije. Ali, ništa nije bilo realizirano ni implementirano: i dalje je kumovska ekonomija dio tradicije, i dalje je korupcija sveprisutna, i dalje su svuda nedovršene i jedva funkcionirajuće demokratske strukture.
Ništa bolje neće biti ni s ovih šest zemalja zapadnog Balkana. Sadašnjom najavom članstva u EU u ne tako dalekoj budućnosti, tamošnje vladajuće elite vode se potvrđenim na međunarodnoj sceni - što ih čini jačim na domaćem terenu: još više se time učvršćuju u sedlu i neće tako skoro silaziti s vlasti.
Najbolji primjer je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. On sjajno igra na kartu straha od Rusije i Kine. Istovremeno se predstavlja kao moderni, pragmatični i evropski čovjek. Zato ga u i Briselu i Berlinu slave kao ultimativni faktor stabilnosti na Balkanu, zato i u Berlinu i u Briselu ignoriraju i toleriraju njegov autokratski stil vladanja, tlačenje opozicije i ''sinhronizaciju'' medija. Sada se takvoj Srbiji daje čak i datum prijema u EU: 2025. Vučić je jači nego ikada do sada. A pride je i mlad: po svemu sudeći, on će biti taj koji će potpisati ugovor o pristupanju.
Ulaskom u EU prekriti nerad i nesposobnost
Sve zapadnobalkanske zemlje, bez izuzetka, žele ući u EU. Prije svega, vladajuće elite se nadaju da će tako doći do finansijskih sredstava, kojima će prikriti svoj nerad i svoju nesposobnost. One će, sve ako i ne žele, morati da prilagode svoja nacionalna zakonodavstva zahtjevima EU, a napravit će i po koju kozmetičku korekturu na fasadama svojih društava. Ali one neće ništa uraditi da promijene strukture moći i vlasti, jer bi time ukinule same sebe. A to nije za očekivati da će uraditi.
Za EU to znači: još više problema, još kompliciranije strukture, još više svađa i - posve drugačije nego što je planirano - još više nestabilnosti, ovog puta iznutra.
Zato je dobar savjet za Brisel da državama zapadnog Balkana ne ponudi odmah punopravno članstvo, nego za početak zajedničku trgovinsku zonu ili jedno privilegovano partnerstvo. Mora se naći forma saradnje koja bi zaštitila privredno slabe zemlje, s jedne strane, a s druge, pospješila napredak demokratskog civilnog društva. Ali sve to: van EU.
A, ako ove države jednog dana stvarno iz vlastitog ubjeđenja budu izgradile stabilne demokratske strukture na temeljima principa pravne države - onda će se moći razgovarati o članstvu u EU, kao ravnopravnih partnera, na istom nivou, oči u oči.
Samo, to će biti stvarni dobitak za sve.
