Kako je do ovoga došlo? Nakon pobjede u Hladnom ratu, američki model se činio nedodirljivim. Generaciju kasnije, sami Amerikanci gube povjerenje u njega. Bezobzirno ratovanje, finansijska kriza i institucionalna trulež pokrenuli su žestinu u američkoj politici koja je predsjedničkim izborima dala naizgled egzistencijalni ulog.
Amerikanci su čuli svoje vođe kako osuđuju integritet njihove demokratije. Vidjeli su kako sugrađani pokušavaju blokirati prijenos vlasti s jedne uprave na drugu. Imaju dobar razlog da se zapitaju koliko im njihov sistem garantuje zaštitu od autoritarnih impulsa koji rastu diljem svijeta.
Zaštita republike
Odgovor je da, ako Amerikanci vjeruju da sam Ustav može zaštititi republiku od pojave Cezara, onda su previše optimistični. Očuvanje demokratije danas zavisi, kao što je uvijek bilo, od hrabrosti i uvjerenja nebrojenih ljudi diljem Amerike - posebno onih koji su zaduženi za pisanje i provođenje njenih zakona.
Potencijalni diktator mogao bi započeti svoju diktaturu, a da ne prekrši slovo Ustava, jer su kasniji zakoni stvorili rupe dovoljno velike da kroz njih marširaju trupe. Kongres je predsjedniku dao vanredne ovlasti za održavanje reda u kriznim vremenima. Prema Zakonu o pobuni, predsjednik može angažirati vojsku ili mornaricu protiv domaće pobune ili kada se ignorira savezni zakon. Predsjednici su se pozivali na ovu ovlast 30 puta, kako bi prekinuli štrajkove, prevladali segregaciju i zaustavili nemire u Los Anđelesu 1992. godine.
Pouka je da ono što održava američki projekt, kao i svaku demokratiju, nisu crnoslovni zakoni, već vrijednosti građana, sudija i javnih službenika. A dobra vijest je da bi se čak i najodlučniji, najinventivniji i najorganiziraniji budući despoti borili da ih nadvladaju.
Vojska je i dalje jedna od najzdravijih američkih institucija, njeni redovi su ispunjeni ljudima koji su svjesni svoje zakletve na Ustav. Američke države imaju bogatstvo i ogromnu vlast nad svojim poslovima. Velika većina policajaca radi za državne i lokalne zvaničnike, a ne za predsjednika. Mediji su postali pristrasniji, ali također cijene svoju nezavisnost i ostaju previše difuzni da bi ih bilo koja stranka mogla kontrolirati. Sljedeći predsjednik mogao bi povećati svoju ovlast da otpusti desetke hiljada državnih službenika, ali to bi i dalje ostavilo "duboku državu" od blizu tri miliona radnika raspoređenih po stotinama agencija i 15 odjela.
Stare politike
Svaki kandidat za predsjednika ove godine optužio je drugog da pokušava uništiti američku demokraciju. Ali Bajden (Biden) je institucionalist, s poštovanjem prema starim načinima politike. No, Tramp, koji je razmišljao o tome da bude diktator, makar samo na jedan dan, jeste drugačiji. Njegovo odbijanje da prizna poraz 2020. dovelo je do napada na Kapitol 6. januara 2021. i potaknulo je rekordan broj zastupnika da se usprotive ovjeravanju glasanja na izborima.
No, Tramp sigurno nije dorastao zadatku da se pretvori u diktatora, čak i kad bi to htio. Previše ga je lako omesti, rastresit je i tjeskoban da bi izbjegao odgovornost. Veća je opasnost da njegov prijezir prema normama i institucijama dodatno umanji vjeru Amerikanaca u njihovu vladu. To je važno, jer američki projekt ovisi o njegovim ljudima. A samo jedna četvrtina njih kaže da je zadovoljna demokratijom.
22. amandman
Među najvećim Ustavnim preprekama diktaturi je 22. amandman koji predsjednika ograničava na dva mandata. Ali šta bi se dogodilo da autokrat željezne volje natrpa Pentagon pristalicama i, s vojskom na ramenu, odbije otići? Sjedinjene Države imaju 247 godina dugu historiju, ali je Ustav SAD kopiralo nekoliko mladih latinoameričkih republika u 19. stoljeću i pokleknulo pred moćnicima.
