U BiH, prema nezvaničnim podacima, više od 45 posto demobilisanih boraca pati od nekog simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Ko brine o njima, liječe li se ili pate u tišini dok u sebi akumuliraju stres i traumu sve dok ne posegnu za nasiljem, pitanja su koja bi u bh. društvu stalno trebala biti otvorena, a poseban alarm je upaljen nakon slučaja u susjednoj Hrvatskoj, gdje je u Daruvaru penzionisani vojni policajac u staračkom domu usmrtio šest osoba, među kojima i svoju majku.

Tri decenije

Tačan broj oboljelih bivših boraca od PTSP-a u BiH je i tri decenije nakon rata nepoznanica. Sav teret u njihovom liječenju pada na centre za mentalno zdravlje, tamo gdje su uspostavljeni ili na udruženja proistekla iz rata koja se bave tom problematikom.

Da je evidentno kako za nekadašnje borce oboljele od PTSP-a izostaje konkretna institucionalna podrška, mišljenja je profesor traumatske psihologije Marko Romić.

Prof. Romić kaže da su članovi tog udruženja uspjeli na vrijeme prepoznati problem, a, kako naglašava, u cijeloj priči je sreća da su naišli na razumijevanje nadležnih koji njihov projekt već deceniju finansiraju. Ratne traume njegovih pacijenata su i sada prisutne, međutim, kako naglašava, ogromni su pomaci napravljeni.

- Svih ovih 10 godina, koliko radim s njima, niko od njih nije napravio bilo kakav incident, kakvim su bili skloni ranije, od, naprimjer, pokušaja samoubistava do nekih vidova nasilja. Svi oni su stabilni i funkcioniraju na zadovljavajućoj razini, i to je, zapravo, benefit tog organiziranja - govori nam on.

Iako su, dodaje, centri za mentalno zdravlje pozitivna priča, oni bi morali, naglašava, biti potpomognuti od vlasti, jer nedostaje i kadra i opreme.

Među rijetkim udruženjima koje je opstalo u brizi za oboljele od PTSP-a jeste „Svjetlost Drine“ u Bosansko-podrinjskom kantonu. I oni se, kako nam kaže Mustafa Čelik, predsjednik, finansiraju iz gradskog i kantonalnog budžeta putem javnih poziva. No, sredstva za licenciranog psihologa za grupne terapije ne mogu iznaći.

Besplatni lijekovi

- Terapije nam vodi socijalna radnica, koja je radila u Centru za mentalno zdravlje, s velikim radnim iskustvom, a i nas 15-ak je prošlo određene edukacije. Imamo i volontere, jer u Udruženju imamo i klub gdje naši članovi od 10 do 14 sati svakodnevno razmjenjuju iskustva i druže se uz kafu i slično. Međutim, za angažman psihologa ili psihijatra koji bi duži period radio s našim korisnicima nemamo sredstava - kaže nam Čelik.

Navodi i da je veliki problem to što oboljeli imaju besplatne lijekove za PTSP, ali ne i za oboljenja koja dobivaju kao posljedicu, poput dijabetesa, raznih kožnih oboljenja, pa čak i šizofreniju.

Slaba podrška institucija

Nadležni, kaže, nisu imali sluha za formiranje posebne službe za oboljele od PTSP-a.

- Mi se borimo koliko možemo da pomažemo svojim ljudima, ali je institucionalna podrška slaba. Mnogi ljudi imaju osjećaj stida, prisutna je i stigma, teško se otvaraju, ne mogu ispoljiti svoje emocije i poteškoće s kojima se susreću - ističe Čelik.