Višegrađanin Azmir Šabanović imao je samo 14 godina kada je, sa majkom i ostalim civilima, zatočen o Osnovnoj školi “Hasan Veletovac” u Višegradu. 32 godine poslije, sa ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Drinu je spustio po jednu ružu praćenu Fatihom za oca, amidžu i ostale članove porodice i komšije ubijene tokom etničkog čišćenja ovog grada.
- Emocije su i danas iste, kao i prve godine poslije rata kad sam došao da posjetim Višegrad i kada sam stao na krvavu ćupriju Mehmed-paše Sokolovića, koja je trebala biti posljednje što sam vidio te 1992. godine - kaže Šabanović.
Itekako se sjeća trenutka kada su ga zločinci Milana Lukića, kao 14-godišnjaka, odvojili od ostalih civila ispred škole.
- To mi nikad neće izaći iz sjećanja. Bio sam u rukama Milana i Sredoja Lukića. Rekli su mi da me vode na most da me kolju i da me šalju Drinom u Žepu, da vide Žepljaci šta Višegrađani rade. Moj mlađi brat je počeo plakati, a onda su ga oni poslali majci s porukom da im plati onoliko koliko joj život njenog djeteta vrijedi. Tada nisam ni bio potpuno svjestan šta se dešava, plašio sam se za brata, a o sebi nisam ni razmišljao sve dok nisam vidio majku kako nosi pare i zlato kako bi otkupila moj život od zlikovaca. Moj život je koštao 2.000 maraka i nešto zlata koje je majka mogla skupiti od komšija i sugrađana zatočenih u školi – sjeća se Šabanović.
Političke poruke koje sluša danas stalno ga vraćaju u zlo vrijeme koje je kao dijete preživio.
- To je sipanje soli na ranu od strane svih tih političkih opcija koje narod i danas dijele. To je interes nekolicine ljudi koji žele pokriti sebe, a nama otvaraju rane da još više bole - kaže Šabanović